10.04.2014.

Princezo, javi se...

Oči me peku od plakanja.

Ne znam otkud mi ovaj osjećaj opet, mislila sam da sam kofer sa starim osjećajima izgubila. Ali nisam. Kad sam se jutros probudila, prva misao mi je bila kako mi užasno, užasno nedostaje. Više od mjesec dana nisam zapalila cigaru i imam neki osjećaj da ću danas sve nadoknaditi.

21.01.2014.

Sve mi nedostaje.

Sve je kul i sve je super.


i to što me njegova mala grli kad me vidi,
i što me on u punom klubu u kom je i ona uhvati za ruku i kaže mi da sam lijepa i da je poželio moju sobu i onu našu romantiku ispod ogromne smeđe deke dok mi ne da da povratim,
i to što idem na kafe s osobom koju sam prezirala iz dna duše,
i što mi je on postao najdraža osoba koju imam u životu zbog onog što je rekao u subotu, iako misli da se ne sjećam ali se sjećam i nije svjestan koliko ga tek sad poštujem,


to što se nikom ne javljam, veruj ništa ne znači, samo sam malo umorna - ne plači.

19.01.2014.

Kad dođu teški dani, kad odu svi jarani.

"Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."

10.01.2014.

I kad nisi tu pored mene da znaš da me boliš.

Isplačem sve suze svijeta zbog tebe i onda ti kažem da me ne možeš povrijediti više; da nema tog tvog postupka, pogleda, te riječi koja će me baciti na dno. Pročitam pjesmu posvećenu tebi pa ti kažem da te nikad nisam voljela i da mi ne trebaš u životu da bih bila sretna. Opišem svaki lijep trenutak koji sam provela s tobom; svaku klupicu na kojoj smo sjedili, svaku čokoladu koju smo jeli, svaki putić kojim smo prolazili, svaki osmijeh koji smo podijelili; pa kažem sama sebi da si mi bio životna greška. Prebolim te u trenutku kada se odlučiš vratiti, pa onda još malo bolujem i volim dok opet ne napraviš neko od svojih dječijih sranja i dok te ponovo ne zamrzim. I tako u krug. Živim za dan kad ću te konačno poslati u pizdu materinu. Bespovratno. Voljela sam te neopisivo, previše. Voljela sam te više nego sebe. Više nego ikad ikoga na ovom svijetu. Ona je s tobom pričala jednom, i pitala me kako sam mogla. Kad si takav... A nisi bio. Kunem se da nisi. Ja sam nekad mogla pričati s tobom bez da se posvađamo. Mogla sam se našaliti, mogla ti pričati... Mi smo nekad skupa mogli sve, znaš? I fali mi to, jeboga. Mrzim sebe zbog toga, ali mi fali.

***

Nevezano;

08.01.2014.



Hvala ti.

07.01.2014.

I sad me za tebe pitaju...

Na radiju balade, a u mojoj glavi:

- Nikad neću prežalite one 4.50 marke koje sam dala za lak za nokte koji po svemu sudeći nikad više neću iskoristiti zato što sam ga danas skidala 45 minuta i pri tome potrošila skoro pola bočice acetona. Mrš!

- Sve kafe koje sam obećala a na koje mi se ne da ići.

- Jedna skora posjeta kojoj se baš radujem.

- Bitni rođendani koji se bliže.

- Scena: lokalni klub, sasvim slučajno staro/novo društvo se okupilo. Bilo je lijepo prisjetiti se svega što nas je nekad vezalo. Tog jednog lijepog perioda druženja. Iznenadilo me to što ljudi pamte. Pa čak i više nego ja. Neke sitnice, gluposti... Od prije 4 jebene godine. Ono, zar je stvarno toliko prošlo? I onda počinje pjesma. U onom jednom pogledu sam znala da mislimo na isto, pa smo se onako iskreno nasmijali u ime tih prošlih dana i krenuli dalje. Da nije bilo te noći, tog čudnog spleta okolnosti, te pjesme u tom momentu, mislim da nikad ne bih krenula dalje. A eto, jesam. U tom momentu sam shvatila da život ide dalje. Bez obzira na one koji su otišli, koje smo izgubili i koji su izgubili nas. Nastavlja se.

- Još uvijek nije zabranjeno maštati, kažu. Pa nas dvije ovih dana puno maštamo i ja se osjećam nekako fino. Ali je mrzim jer me uvijek natjera da joj pričam o njemu. I onda se malo sjebem, al' eto. Ni to još uvijek nije zabranjeno. Zabraniću srcu da te voli...

- Jedu mi se jagode. Zamirisale... Mislim, zamirisalo mi labelo s okusom jagode. Ali se meni jedu jagode.

- Trebam uplatiti biblioteku, kupiti onaj preslatki rozi džemperčić u koji sam se zaljubila na prvi pogled, masku za telefon, izraditi fotografije koje sam davno obećala poslati rodici, danas sam vidjela predobru torbu sniženu 50% zbog zatvaranja radnje, ona crna haljinica me mami iz izloga, išla bi mi savršeno na one čizmice koje sam dobila od mame, ali odakle mi pare za sve to?!?! Još i ove cigare poskupile a ja nikad više pušila nisam. Teškog li života.

- Nisam pregledala filma (ne računajući Sam u kući tokom praznika) mjesecima.

- Voljela bih da je sve kao prije. Da ona dođe po mene i da nas on sačeka ispred fakulteta, odemo u Michelle i sjedimo 5 sati, smijemo se i šalimo i eto, da budemo skupa za njegov rođendan. Hvala ti što si zaboravio na ovu djevojčicu koja je najponosnija kada vidi tvoje ime u novinama. Hvala ti što nikad nisi nazvao da pitaš kako sam ja u svemu ovom. Nema veze. Ja... Volim te, bolan bolan.

- Sretan Božić svima koji slave. Posebno jednoj dragoj teti koja... Nije bitno. Samo joj želim sretan praznik. Najiskrenije.

04.01.2014.

Evo i večeras slaviću što bez tebe sama stariću.

03.01.2014.

Noć mi te duguje.

Nekad bih voljela samo znati priča li joj ista sranja koja je meni pričao. A nekada me boli kurac.

***

Udala se moja prva drugarica koju sam imala u životu. Znate ono, ona starija od vas 2, 3 godine i voda vas sa sobom gdje god krene, pokazuje vam neke fazone i uči vas šta je kul, a šta nije. I onda još malo odraste i skonta da nije kul voditi djecu sa sobom po gradu, ode na odmor i ne javi se više nikad. Eto, udala se. Ja vidjeh na fejsu. Kod njenog brata, nju nemam u prijateljima. Izbrisala me valjda kad je svoj profil pretvorila u zajednički profil tadašnjeg joj momka i nje. Meni to glupo pravo, čuj zajednički profil. Al' haj, boli me briga. Rekla sam njenom bratu da je pozdravi i čestita joj u moje ime. Nadam se da neće zaboraviti. Valjda neće. Al' evo, meni i dalje smiješno. Ne to što se udala, prelijepa je, prefina i dosta se napatila u životu. Nego što je doš'o vakat da mi se jaranice udaju, a ja još uvijek plačem na Zeku i potočića.

***

Tebe ću uvijek prepoznati. U najvećoj gužvi, po najvećem mraku i da si kilometrima daleko. Uvijek.

02.01.2014.

Ja tražim nekog da voli čak i moje nedostatke, da posle tebe pokupi ostatke.

Meni je svaki januar u životu bio tužan. Ne sjećam se nijednog lijepog. Sav je nekakav čudan, satkan od starih snova, lijepih uspomena, usnulih pogleda, velikih i tužnih riječi. Sav mi je satkan od nedostajanja. Decembar je bio pretežak. Teško breme. Teške odluke, a važne i poprilično osjetljive, ako ih mogu tako nazvati. Teška suočavanja sa istinom, pokušaji mirenja sa svim tim. I jedina sreća koju sam pronašla: tri para plavih okica na svijetu najljepših, osmijesi na njihovim licima kada vide da sam ušla u sobu i kada mi onako nježnim glasićem ona kaže: "Nina, ajmo se iglat." na šta se njena starija seka usprotivi: "Ne može ona s tobom, pusti je, ne budi dosadna, mi ćemo se igrati SIMSa na kompjuteru, a ti nemoj da bi došla za nama." i na kraju se on, najmlađi i najslađi nasmije ili zaplače, kako kad, pa ga izvadim iz krevetića i pričam mu, tepam, pjevušim ma koliko god ružno to zvučalo. I poredam ih sve troje, pričam im, mazim ih i pazim i ne dam da se svađaju. Neću da se svađaju. Hoću da odrastu skupa, kao što smo nas šestero. Ona je šefica, najstarija i nekad se naljuti kad nešto nije po njenom, al' nema mi ništa draže nego kad sjedim s tetkom i pijem kafu a ona dotrči, sjede mi u krilo i na pitanje "Koga voliš najviše?" prstićem pokaže na mene. Kažu da liči na mene kad sam bila mala i da su joj neke crte karaktera skoro identično onim mojim. Tetka me je neki dan nazvala i poslije one uobičajene priče, razmijenjivanja novosti i dogovaranja, sva u čudu mi ispriča identičnu situaciju čiji sam nekad prije 10ak godina bila ja glavni akter, ali ovaj put u njenom izvođenju. I dobila je veliku čokoladu za to! Njih troje su mi vratili ljubav prema djeci, koju sam bila potisnula u sebi. I učinili su da opet poželim raditi ono što sam čini mi se oduvijek željela. I ovaj prvi dan januara mi je nekako bio težak i naporan, koliko god je noć bila lijepa, dan mi je nekakav užasan i u jednom trenutku sam poželjela glavu zariti u jastuk i vrištati dok ne izgubim glas i ne ostanem bez daha, bez snage. Mama je pričala s njom na telefon i plakala. Ponovo. A u meni su se samo čvorovi vezali i toliko je boljelo, toliko boli... Danas prvi put nisam smogla snage da preuzmem od mame tu telefonsku slušalicu, nego sam na pola njihovog razgovora samo istrčala iz sobe i na pločicama kupatila sjedila i plakala. Danas prvi put otkako se sve ovo dešava nisam zatražila da čujem samo glas jednog od njih troje iako znam da bi me vratili iz mrtvih. Ne znam zašto sam to uradila, odnosno zašto to nisam uradila. Ali nije ni bitno više. Mama mi je, kad sam se vratila u sobu rekla kako je vrijeme da nešto počnem jesti i da odspavam duže od 4 sati, a ja evo još uvijek sjedim sa više od pola pilećeg sendviča na stolu i umjesto da spavam pišem ovo, šta god da jest. Pričale smo i o željama za ovu godinu i nekim sitnim ciljevima. To jest, ona je pričala šta bih otprilike sve trebala uraditi u ovoj 2014. i slijegala sam ramenima. Svejedno mi. Nisam joj rekla da mi je jedini cilj i jedina želja u ovoj godini da svim dječacima ispričam jednu priču o tome kakav muž i otac nikada ne trebaju biti. I eto, pored toga, da bacim ova govna od cigareta, da mi ne budu više one najbolji prijatelj kad sam nervozna, tužna i sjebana.

***

Da sam ti odgovorila na poruku, napisala bih ti da mi je dosadno, da nisam pijana i da mi se ide kući, da bacim sa sebe onu haljinicu, skinem odvratnu šminku i sjedem k'o čovjek i upalim neki od glupih novogodišnjih programa i ako treba pregledam i one novogodišnje epizode Vize za budućnost po Bog dragi zna koji put. S tobom. Ali ti ne bi došao. I zato ti nisam odgovorila na poruku. Ti misliš da je meni bilo super, ja nisam iznevjerena i sve super.


***

Prošle su dvije godine, a kao da je jučer bilo. Onu noć, kada si uzeo moje lice svojim rukama, pogledao me i rekao mi: "Ja tebe volim najviše na svijetu. Nema te sile koja će te izbaciti odavdje." i pokazao svoje srce, nikada neću zaboraviti. Zato što sam tu noć čula najveću i možda i najbolniju laž u mom životu. Da sam tu Novu godinu odlučila ostati kod kuće kako sam i planirala jer su moji prvobitni planovi propali, vjerovala bih ljudima i dan danas. Ne kažem da bih bila bolja osoba, ali bih vjerovala ljudima. Puno više nego što im vjerujem danas. I možda bih nekad dopustila sebi da volim ponovo. A ovako, kako voljeti kad sve što imaš to su porazi?

29.12.2013.

25.12.2013.

All I want for Christmas is you.

Da smo nas dvoje nekim slučajem uspjeli, naše dijete bi imalo najveću i najljepšu Božićnu jelku. Ispod jelke bi bili pokloni, smišljani mjesecima, pripremljani sa puno ljubavi i pažnje. Njoj bismo kupili onu veliku kuću za barbike o kojoj je mjesecima pričala. Ti bi se oduševio plavim džemperom na pruge, onim kog si još u julu vidio u izlogu dok smo žurili da ja pokupim svoje nove cipele. Ja bih dobila Petra pana i šolju sa likom glavne ličnosti mog omiljenog crtića sa posvetom: "Da zauvijek ostaneš dijete u duši. Godine prolaze. Ali nećemo im dati da nas pobijede, nikad. Volim te ja." Poljubila bih te stotinu puta, na obrazima ti ostavljala trag crvenog karmina, a kućom bi odzvanjao njen smijeh. Rekao bi nam da nas voliš i da si sretan jer nas imaš. Oči bi mi zasuzile dok bih ti se zahvaljivala za sve što si učinio za mene. Za nas.
Ali evo, Božić je. A kao da nije, kad sam bez tebe sve isto mi je... Rekao je to dobri stari Merlin i mislim da se nikad u životu nisam slagala s njim kao noćas, upravo u ovom trenutku. Noćas sjedim sama u sobi bez jelke, bez lampiona, bez Božićnih pjesama. Pijem vino, pušim drugu polovinu kutije cigara večeras i nazdravljam. Za tebe i mene. Za naše Božiće. Za neispunjena obećanja. Za srušene snove. Za nesuđeni život. Nazdravljam za sve prošle Božiće, za sve ove dvijehiljadeineke koje prebrzo prolaze. Za buduće Božiće, koje ćemo provesti na suprotnim stranama, daleko jedno od drugo.
Sretan ti Božić. Mišu.

24.12.2013.

Dođi, samo ovu noć kraj mene budi.

Nije on uvijek bio ovakav. Puno to ponavljam ovih dana sebi samoj, da ne zaboravim, da ne kažem nešto zbog čega ću se kajati. Jer znam da nije. Sjećam se, bila sam mala. Curica od 5-6 godina. Mama je radila jedno vrijeme duže i on je bio tu. Vodio me u luna park, svaku noć. Čekali smo mamu, išli na pizzu, na kolač, na sok. Dopuštao mi je stvari koje mama nije. Kad sam išla u obdanište, znao me je odvesti ispred obdaništa i vratiti kući jer sam plakala i nisam željela ostati. Vodio me je na utakmice skoro svakog vikenda. A poslije utakmica, išli smo kod dede. I ti vikendi su mi bili najdraži. Kad se on probudi raspoložen i pusti me da ga poljubim stotinu puta i skačem po njemu, molim ga da idemo negdje. I on ustane i idemo. Na jezero, na sok, tetki - nebitno gdje. Ali idemo zajedno. Ne znam kad se sve promijenilo. Znam da me voli, otac mi je, zaboga. Ali mi je zagorčao život. Trudim se da ne pokazujem da mi je teško. Niko iz moje okoline ne zna šta se dešava, jer ja tako želim. Tako je, kako je. To što ću se možda nekome požaliti na trenutnu situaciju sigurno neće učiniti da to bude bolje. Samo se može desiti da me neko sažaljeva, a to mi je najmanje potrebno. Bila bih sebična kad bih tražila od ljudi da razumiju. Zato prešutim. Niko ko kroz ovo nije prošao ne zna koliko je teško i zahvaljujem Bogu dragom što je tako. Jer ovaj bol... Strašan je. Ne bih ga nikome poželjela, nikada. Ja sam se okrenula u jednom momentu i cijeli moj svijet se srušio kao kula od karata. Samo tako. Suočila sam se sa životom, po prvi put na jedan ovakav način. Al' šta ću, tako je valjda moralo biti. I to ponavljam često.

22.12.2013.

Why doesn't my dad want me?

Hvala ti što si nam uništio živote.
Hvala ti što sam poželjela da umrem zbog tebe.
Hvala ti što smo plakale tri sata, i mama, i tvoje sestre, i njihove kćerke, i ja.
Hvala ti što tebe boli briga za nas.
Hvala ti.

Što si me naučio kakvog muža nikad neću željeti i kakvog muža neću imati.

Najviše me boli to što te ne mrzim.. što te nikada neću moći mrziti.
Jer kroz moje vene, ipak, teče tvoja krv.

Hvala ti.

15.12.2013.

Na sceni mog detinjstva najlepšeg crnog labuda, zbog kog se svetla gase, zavesa nade pada...



Uvijek će me rasplakati.

09.12.2013.

Meni tako slična.

Sad ćeš ti da budeš kao vjeran dečko i kao voljećete se najviše, balit jedno po drugom i pričat bajke o savršenooj ljubavi. Čekaj da povratim, pa ćemo pričati. Da te ne znam, bolan. Samo da te ne znam, možda bi ti i povjerovala u ono: "Hoću da se promijenim. Hoću da se smirim. Nije zaslužila da je povrijedim." Ti se nisi bio u stanju promijeniti zbog rođene majke, koja je noćima plakala i molila te da ne radiš to od svog života. A smirićeš se zbog nje, eto. De bolan, šta ti je? Tu priču prosipaj nekom drugom, meni nemoj, Boga ti. Takvi kao ti se ne mijenjaju. Nikad. Ni zbog kog. Ja to znam. I žao mi je curice koju ćeš samo izlevatiti, a ona se ponadala. Nada je najgora. Ti bi to trebao znati, od svih ljudi na svijetu. Vidiš, ja sam od početka znala da od tebe i od mene neće biti ništa više od ponekog poljupca kad niko ne gleda. Znala sam to i onu noć kad sam bila pijana k'o zemlja i kad si čistio sve što sam ispovraćala, kad si mi pravio čaj, sjedio sa mnom u ledenoj sobi i pričao nekakve gluposti samo da ne zaspem, kad si me nasmijavao i grlio. Ti i ja nikad ne bismo uspjeli zato što smo isti. Previše je gorčine u nama, previše pepela koje se nataložilo poslije propalih pokušaja i pogrešaka, loših veza i vraćanja na iste. Mi ustvari, mi se samo igramo. Mi uživamo u našim dvosmislenim razgovorima. Oni nas zabavljaju. Mi igramo našu igru zato što nam je zanimljiva i igraćemo je sve dok nam ne dosadi, sve do trenutka kada ne nađemo novu zanimaciju u našim životima. Tad ćemo postati poznanici koji će mahnuti jedno drugom u prolazu i reći da žure dalje, da imaju puno posla ali da će se dogovoriti za neku kafu. I reći ćeš: "Da, da, rekli su mi, pokušaću doć, ali ništa ne obećavam." a ja ću znati da se iza te rečenice krije jedno veliko ne. Ali do tad ćeš me zagrliti svaki put kad me vidiš,bez obzira što ona sjedi s tvoje desne strane i šapnut mi da ti je dosadno i da te izvučem nekako. Da si glup jer si se upustio u to. A ja ću te pitati imaš li cigaru, i na ono tvoje "Za tebe i dvije." nasmijati se, uzet jebenu kutiju crvenog Marlbora i reći naglas da ja odoh vani zapaliti, a vas dvoje da nastavite uživati skupa. Sa usana, dok izlazim, pročitaću ono slatko "Jebi se, mala." i nasmijati ti se u facu, again. Ja sam na početku znala da nema ništa od nas zato što sam ja sebična, znaš. Previše sam toga propustila u svom životu boreći se sa vjetrenjačama. I'm sorry but nisam spremna prolaziti kroz sve to ponovo. Nisam spremna dizati nekog s dna ponovo jer guess what? I meni treba neko da me digne kad padnem. A izvinićeš, ali sve mi govori da to, ipak, nisi baš ti.

08.12.2013.

Cajke i ja.

Poslije sto godina...
Kratka crna haljinica, ispeglana kosa, zadimljeni klub. I ja i one.

I oni.

Pada crni sneg, veje danima, neka zaveje manje boleće nego bez tebe proleće. Nas dvije u transu, cijelu sedmicu smo pjevale tu pjesmu. "Konobar, dvije džus-vodke."

Ti bez brige budi, mene je sramota, što si to što jesi, voleo si skota.

A bio sam na sve spreman da te imam, da te nemam.

A sad mi daj njen broj da mesto tebe ja sad raskinem sa njom, da pozovem je, da kažem da si tu i da si za mnom luuuud Svi gledaju u nas dvoje, mi plešemo i smijemo se. Ma vaaaažno je da si mi tuuuuuuuuuuuu.

Samo bez ljubljenja i to u ovoj sobi prljavoj, evo ti njene stvari sve, sad obuci ih i ne pitaj što.

A ti si neegde rujnoo vino pio, a ti si neegde sa mnom srećaan bio, a ona te čekaaala   - "Jebi se mala."

Kad bi bio ranjen krvi bih ti dala, oba svoja oka kad bi bio slep, al' uzalud..
Neću plakati, šta vam je? "Konobar, još tri džus-vodke."

Ne mogu da te ne volim, ne volim i da bez tebe živim jer ti me putem sna nosiš k'o košava.

Svi su tu kao nekada, čuje se pesma starih drugova...

Sama kad ostaneš vidjećeš kako je, kako je bez mene.

A gde mi osmeh sakrivaš i teraš me da vidim dno, noću me tugom pokrivaš, a najlepša si namerno.

Ona ti je pisala, što se nisi javio dok si svetom lutao, prsten je sačuvala, majku uvek pitala što se nisi tako dugo javio. Evo skoro godina da se ona udala, al' te nije još prebolela.

I mrzim lepotu tvoju.

A šta bi ti sad od mene još?

Ništa novo nema, isti ljudi, tuga, iste ulice i sve je tu, samo tebe nema da k'o nekad kažeš volim te. Još sanjam te..

Puklo veče, prilazim ti sama, haljina providna, providne su moje namere:  ljubila bih te

Stižeš kao koma posle nervnog sloma, meni tako slična, skoro odlična.

Ja ne pijem više, jer kada pijem sve si mi bliže. "Kooonobaaaaaar, tri džus-vodke i četiri pive."

Nisi imao pravo nazvati me sinoć.
Boldirano i podvučeno.
Nisi.
Jebem ti mater.

Ne zovi, ne piši i ne dolazi.

Mrzim te.

07.12.2013.

Umreću, a znati neću.

Možda ćeš jednom sjediti na ledenim kuhinjskim pločicama u tri sata poslije ponoći, paliti cigare jednu za drugom i gledati snježne pahuljice kako prolijeću ispod ulične rasvjete. Razmišljaćeš, možda, o svom životu i svemu što si postigao i na um će ti k'o iz vedra neba pasti jedna budala s kojom si ubijao vrijeme, nekad, davno. Pitaćeš se gdje je, kako je, šta radi, ima li nekoga. Ti ćeš možda imati nekoga ko će te umjeti voljeti više nego što ja jesam, ne znam, možda već i imaš, ali jednom, kad se sjetiš sasvim slučajno, podstaknut melodijom neke pjesme koju smo zajedno slušali ili bojom košulje koju ona obuče, jedne mene, davno izgubljene, možda će ti biti žao što je to. Davno izgubljena. Jesi li ikad to pomislio? Da ću otići i da će mi biti svejedno? Iskreno, ja nisam. Sve dok se jednom nisam osvrnula oko sebe i vidjela koliko toga je preda mnom, a ja stojim i čekam tebe, nezahvalno i bezobrazno derište koje ne zna šta hoće od svog života. Zato, dragi, kad ti zafalim, sjeti se: ja nisam otišla zato što sam to željela. Otišla sam jer ti nisi pokazao da želiš da ostanem. Kada bih imala priliku da saznam odgovore na pet pitanja od pet različitih osoba iz svog života, tatu bih pitala što mu ništa nije sveto; najbolju drugaricu iz djetinjstva je li stvarno misli da je nikad nisam voljela; njega kako je mogao gledati me u oči i lagati me; nju jesam li toliki negativac ispala da želi izbrisati sve naše lijepe trenutke. A tebe, tebe bih pitala je li sve ovo stvarno bilo samo gubljenje vremena ili si me, nekad, ipak volio.

01.12.2013.

Prva u piću.

27.11.2013.

Miriše evo opet zima, snijegovi i kod nas već se peku mladi kesteni...

26.11.2013.

Zatvori prozor, noćas će padati. A ti, ti bi da me poljubiš i da nazdraviš za sve ove godine što su te promijenile.

Jutarnja kafa i cigara. Draga debela dukserica, skripta na stolu, pripremanje za obaveze koje me čekaju poslije. Odgrnuta zavjesa, bjelina, poruke koje mame osmijeh na lice. Melodija drage pjesme, melodija jedne davne uspomene. Ne izlazi mi se vani. Ljepše je gledati ovako... Kako pada. I bježati... Daleko, daleko, daleko.
                                   
Drago mi je što pada. Uvijek u meni probudi dijete. I što je najljepše, ne samo u meni. Nego i u svima drugima. Već nas vidim danas kako smrznutih noseva trčkaramo po parku, bacamo snijeg jedni po drugima i vrištimo. Već vidim one naše male, sitne zimske čarolije i radujem im se. Ali me isto toliko i boli... Jer sve ono što me je podsjećalo na snijeg, više nije tu. I Bog mi je svjedok, jučer kad je mama ušla i rekla mi da pada, odmah sam pomislila na jednu nju koja se sada negdje daleko tamo raduje svakoj pahulji i ne pomjera pogled sa prozora. Fališ mi, bona. Samo mi ti fališ da mogu reći: Eto, sada imam sve što mi treba.

24.11.2013.

Nek' ste srećni oboje.

U svoj dnevnik, ispod današnjeg datuma, nacrtala sam jing-jang znak.
U svakom zlu ima nečeg dobrog. U svakom dobru ima nečeg zlog.

23.11.2013.

Let her go.

Nemoj, srećo. Pusti sad. Ne pokušavaj da me vratiš, jer ja se vratiti neću. Kad bih se vratila, ne bi sebi oprostila. Nisam više toliko blesava da stavljam ruku uporno u ono žarište što je kožu spalilo. Imao si četiri godine, mili. Četiri godine si imao da budeš dobar prema meni, da budeš uz mene, da mi pričaš i da me voliš. A ti si svaki lijep trenutak upropaštavao, svaku lijepu riječ si rušio novom, ružnom, úžasnom i šta si očekivao? Da ću čekati zauvijek? Da ću zauvijek stajati na jednom mjestu, zbog tebe? Da će mi život proći mučeći samu sebe tobom? E pa neće. Dosta vremena mi je trebalo da se izvučem iz haosa u koji si me ti uvukao. Trebale su mi godine da kažem sama sebi da mogu bez tebe, da pokažem tebi da mogu bez tebe. I nemoj, nemoj sad da se praviš pametan. Jesam, promijenila sam se. Na gore ili na bolje, nije na tebi da odlučuješ poslije svega. Ako ništa drugo nisam zaslužila, zaslužila sam da me pustiš da odem. Ovo više nema smisla. Ti više nisi ti, ja više nisam ja. Nismo mi više djeca. Cijeli je život preda mnom, a ja ga ne planiram provesti misleći o tebi, kako ćeš ti reagovati na svaki moj postupak, hoćeš li biti tu, hoćeš li otići. Ja s tobom nikad nisam bila sigurna. Uvijek sam hodala po tankoj žici. Sad me pusti. Udahni mi krila i pusti me da odletim, jer ja više ne mogu provesti ni sekundu ovako. Imam sve od života što sam tražila i koliko god da sam te voljela, a voljela sam te više nego sebe samu, ne mogu ti dopustiti da mi pokvariš ovo. Krenulo je. Konačno je krenulo. Pomakla sam se sa onog mjesta na kom sam čekala Godoa za kog sam znala da neće doći, ali sam bila glupa. Valjda je tako trebalo biti. Ne znam. Nije ni bitno. Sada sam počela da razmišljam svojom, a ne tvojom glavom i bolje mi je. Oko sebe imam jednu divnu grupu ljudi koja je sve vrijeme bila tu, ali im nisam posvećivala dovoljno svog vremena jer su mi prioriteti bili drukčiji, ali sad, otkako provodim ovoliko vremena s njima, sretna sam jer ih imam. Drago mi je što se nisam vodila onim praznim čaršijskim pričama, nego sam pustila da ih sama upoznam i uvjerim se koliko su divni zapravo. Njih četiri i još njih petorica čine mi dane i noći ljepšim. Čine da se smijem, poslije toliko vremena, da plačem od smijeha. Otjerali su sve tmurne oblake prošlosti iznad moje glave i naučili me da uživam u prelijepoj, sunčanoj sadašnjosti.
Imam njega, koji nije moj, koji se pojavio odjednom pored mene, sa kojim odjednom mogu pričati i smijati mu se. Imam njega koji najljepše grli, koji kaže da će sve biti uredu, da ne trebam plakati. On je tako ja u muškom obliku. Njegov stav, razmišljanja, muzika koju sluša, životna priča. On mi je najbolje pokazao kako ljudi znaju biti okrutni i pričati o nečemu što u biti ne znaju, nego eto, samo tako. On mi je zabranjen, itekako mi je zabranjen, ali uživam u svakom njegovom osmijehu, dodiru, poljupcu, u svakom zagrljaju. Nisam zaljubljena, znam da ga nikad neću moći imati i ne pomišljam na to, samo mi prija njegovo društvo.
Imam svoju Nju. Najbolju prijateljicu, koja je ustala uz mene kroz sve što se dešavalo posljednje četiri godine. Imam Nju, koja je ostala uz mene kad niko drugi nije htio. Imam Nju koja me ni u jednom trenutku nije pustila da odem, koja je vjerovala u mene, u nas. I mislim da nije svjesna koliko je volim i koliko sam zahvalna Bogu na Njoj, jer kad se osvrnem oko sebe, jedina je koja je ostala. I borila se sa mnom, borila se za mene. To je sve što sam trebala, sve što sam željela. Ne samo od tebe, ne samo od Nje. Nego od svih. A samo to nisam dobila. I zato, pusti me sad da idem i da živim svoj život. A ti živi svoj. Bez mene.

nije zbogom teška riječ.

21.11.2013.

Da li smo se ljubili samo il' još nešto bilo je tamo?

Poslije toliko vremena, neko potpuno nov.
Drukčiji.
Ali opet zabranjen.
A iskreno?

Meni svejedno.
Meni bilo lijepo.

I bit će mi svejedno ako se ne ponovi, neću biti razočarana, uopšte.

Ali će mi bit drago ako se ponovi.

17.11.2013.

Ne krivim nikog osim sebe.

And if we never talk again, please remember that I'm forever changed by who you are and what you meant to me.

16.11.2013.

Odlaziš, odlaziš sa njim..

Počela su "A gdje ćeš za Novu godinu?" pitanja. Svi dobiju isti odgovor. U pizdu materinu.

15.11.2013.

:)

Da sam mjesec u godini bila bih: Maj
Da sam dan u sedmici bila bih: Subota
Da sam dio dana bila bih: Suton
Da sam planeta bila bih: Mars
Da sam životinja bila bih: Kornjača
Da sam muzičar bila bih: Margita Stefanović
Da sam dio namještaja bila bih: Klupica
Da sam ptica bila bih: Soko
Da sam biljka/cvijet bila bih: Ljubičica
Da sam muzički instrument bila bih: Gitara
Da sam boja bila bih: Siva
Da sam emocija bila bih: Usamljenost
Da sam povrće bila bih: Mahuna
Da sam zvuk bila bih: Zvuk gitare
Da sam jedan od pet životnih elemenata bila bih: Voda
Da sam automobil bila bih: Džip
Da sam pjesma bila bih: Crvena jabuka - Jedina
Da sam film bila bih: Kad porastem biću kengur
Da sam knjiga bila bih: Orlovi rano lete
Da sam hrana bila bih: Pomfrit
Da sam mjesto bila ih: Beograd
Da sam materijal bila bih: Svila
Da sam riječ bila bih: Tišina

13.11.2013.

Ti si bila moj posljednji osmijeh.

Napisala sam stotine riječi večeras, a sve što sam željela reći može stati u samo jednu rečenicu: imam dragog Boga za svjedoka da nikad, niko i ništa u mom sjećanju neće moći uništiti, pokvariti, zamijeniti uspomenu na tu noć i jutro poslije.

11.11.2013.

Znam, to si ti.

Bilo mi je prevruće, pa sam pidžamu zamijenila šorcem. Otišla sam u kuhinju po sladoled. Mama je sjedila, pila kafu i listala nekakve novine. Motala sam se oko ormarića, pravila sam bratu Cedevitu dok mi je ona davala upute i zadatke koje trebam obaviti sutra. Klimala sam glavom, iako me mrzi obaviti sve to. Znam da ću imati dosta za učiti, a poznavajući sebe biću poprilično nenaspavana i umorna za trčanje po gradu i obavljanje tih njenih gluposti. Svejedno se nisam protivila, jer sam umorna od svađa, previše ih je posljednjih dana. Rekla sam da je okej, da ću obaviti sve i da ću je nazvati kad završim. Izlazila sam iz kuhinje, pošla sam nazad u sobu da se vratim knjizi, kad me je ona zovnula i iznenada pitala kakva je to modrica na mojoj lijevoj nozi. Još uvijek je tu, znači... Sve što imam od tebe.

09.11.2013.

I uvijek jedan od nas kvari sve što drugi uljepšava.

Sjedim na pločicama u kupatilu već sat vremena. U haljinici i izderanim štramplama. Raščupana, sjebana, razočarana. Život je kučka! Najveća. Plakala sam prolazeći kroz cijeli grad i moleći Boga da ne naiđe niko poznat. Nisam bila spremna davati objašnjenje zašto trčim kući kad svi drugi izlaze, zato što ga ustvari ni nemam. Ja sam kriva. Do mene je. Uvijek je do mene. Kada se osvrnem oko sebe, nisam zadovoljna. Ne sviđa mi se ovo što je moj život postao. Ne sviđam se ja sama sebi kada se pogledam u ogledalu. It hurts.

09.11.2013.

Al' kad te sretnem meni treba piće u oči da te pogledam.

A večeras će malo da me zaboli kurac. Večeras ću da se opustim i da uživam. Subota nije dan za tugu.

07.11.2013.

To što se nikom ne javljam veruj ništa ne znači, samo sam malo umorna, ne plači.

Mandarine i kafa za doručak.
Neprospavana noć. Podočnjaci do poda.

Povišena temperatura.

Bat nevrmajnd.

Sinoć sam samo sebi još jednom dokazala koliko sam ja glupa cura.

I nebitna isto.

Jest, nebitna sam.

Ali nisam li to trebala i očekivati? Jesam, trebala sam to očekivati. Glupo, najgluplje žensko. Glupa, najgluplja ja. Neka. Ovo mi je škola. I drugi puta ću pametnije, jer fališ mi do bola, a znam da biće još i bolnije.. I tako dalje.

Danas?

Danas ću možda da nazovem tetku. Da pitam kako je, iako već unaprijed znam šta će mi reći. Ne volim je onakvu. Teško mi je, jer se ona pomirila s tim.. A ja nikad neću. Ne mogu zamisliti dan kada ću otići tamo, a da me ona neće dočekati. Ne želim to zamisliti. Pitat će i ona mene kako sam, znam. Šta ima. Kroz osmijeh, dok mi suze teku, reći ću joj da sam dobro, hvala Bogu. I da je sve u najboljem redu.                    

Jest, sve je u najboljem redu.
al' u kurcu

Fališ mi.
Puno mi fališ.

04.11.2013.

Zamračena soba, ne podnosim dan.

30.10.2013.

Dan sto na dobro ne sluti, dan zbog kog ne vrijedi ustati.

Odjednom sam pozeljela da imam bilo koga pozvati sad da se vidimo, samo da placem, vristim, urlam, da me zagrli i hoda sa mnom okolo. Ne mora mi nista govoroti, samo biti sa mnom. Samo da nisam sama.

29.10.2013.

I ko će sad nežno rame da mazi, niko to više ne može i neće.

Jedna djevojčica je plakala, a ja sam je tješila. Govorila sam joj da u životu ima mnogo važnijih stvari i problema i da će imati kad plakati. Rekla sam joj da se bespotrebno sekira i nervira, da obriše suze sa svog lijepog lica i uživa u prelijepom, sunčanom danu. Ono što je ironično u cijeloj toj priči je činjenica da sam cijelu prošlu godinu preplakala zbog te lijepe djevojčice.

20.10.2013.



Ne gasi svetlo, dođi hladno je. I ne daj me, nikome nikada, molim te. Ne volim zimu, mrak ni tuđe poglede i zašto nema pesme normalne da kao ja zove se?

20.10.2013.

Nirvane na pretek, al' šta imam od toga?

Znaš kako si mi se nekada davno hvalio kako si pio s mojim bratom i kako te je savjetovao? E pa, evo i mene večeras tu s njim, u našoj ulici, samo nekoliko metara udaljena od tebe, s njim pijem hladnu pivu, slušam Pivo, Kazalište, Tifu i Pušenje i sakrivam pogled da ne vidi suze u mojim očima. Na njegovo pitanje "Šta je tebi ovih dana? Ko te je toliko povrijedio?" nisam odgovorila. Umjesto odgovora, pjevušila sam staru dobru Pitala si me i rekla mu da ne zaboravi pokupiti smeće kad pođe spavati, njegov je red večeras. Nisam mu htjela reći šta si mi uradio jer neću da padneš u njegovim očima. Neka barem on sačuva lijepu uspomenu na tebe. Neka se barem on raduje svaki put kada te vidi, neka ti barem on na pozdrav odgovori sa širokim osmijehom na licu. Oprostićeš, ali ja ne mogu. Ono što si mi ti uradio, niko nije. I sigurna sam da niko i neće jer, budimo realni, poslije tebe će se svaki sljedeći morati sjebati oko mene da bi mi se približio. A čisto sumnjam da će se neko i uspjeti približiti tako blizu da me povrijedi koliko si me ti povrijedio. Znaš kako Meša kaže. Želim ti dobro u životu, ali da se nekad, ipak, probudiš kasno naveče i da dugo sjediš na krevetu mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Je li tako bijaše? Kako god. Ubio si sebe u meni u onom jednom nepromišljenom momentu. Uništio si onu sliku sebe koju sam htjela nositi u sebi uvijek. Svaki put kad te vidim, sve se više razočaram. Ne mrzim te, samo.. Ne mogu te voljeti ovakvog. Moj si život već dovoljno uništio. Gledaj sad kako ćeš uništiti i svoj.

21.09.2013.

Čuvaj se, čuvam te.

"Pitao je za tebe, opet. Nisam znala šta da mu kažem... Osim da si dobro. I da je sve uredu. Pozdravio te."

Boliš me. Razumiješ, boliš me? Dovodiš me do očaja. Fališ mi. I priča mi se s tobom. Ali si me povrijedio. I razočarao. I ne mogu, jednostavno. Ne mogu, razumiješ? Mah, znam da ne razumiješ. Ništa ti nisi razumio. Ne razumiješ i nećeš razumjeti nikada koliko je bola satkano u svakoj poruci na koju ti nisam odgovorila. Ne razumiješ i nećeš razumjeti koliko je tuge u svakom pogledu koji sam sakrila od tvog. Ne razumiješ. Nisi razumio. Nikad nećeš razumjeti.

"Jede govna. Opet. Otjeraj ga u tri lijepe sljedeći put. I reci mu da ga mrzim."

19.09.2013.

Ova je žena samo tebe imala.

Danas sam sjedila na terasi sa drugaricom. Pile smo hladnu kolu, jele grožđe i neki keks. Prepričavala mi je neke događaje s fakulteta, pričale smo o nekim zajedničkim poznanicima, prisjećale smo se nekih naših trenutaka, divnih dana i još ljepših noći koje smo provele zajedno. Kikotale smo se. Pjevušila sam neku našu staru pjesmu, koju smo furale prije 5-6 godina, kada me je iznenadila pitanjem o njemu. Sve u stomaku mi se okrenulo, nisam to očekivala. Barem ne od nje. Znam je toliko godina, jedno vrijeme smo nazivale jedna drugu najboljim drugaricama dok nismo shvatile da je za najbolje drugarice potrebno puno više od sati i sati provedenih tračajući i pričajući nekakve gluposti. Nikada nismo jedna prema drugoj pokazivale razumijevanje, i zato me njeno pitanje tako iznenadilo. Znala je za njega od samog početka, nerijetko sam joj pričala o nama i o odnosu koji imamo. I danas sam joj, u najkraćim crtama, opisala poslednje događaje između nas dvoje. Kaže da nije iznenađena. Kaže da smo nas dvoje takvi, cijeli život u nekakvom konfliktu, u nekakvoj svađi koja nikad nema smisla. Ali, kaže, da vjeruje da će se jednog dana napiti na našem vjenčanju i da će plesati na stolu. Nasmijala sam se toj njenoj izjavi i rekla joj da je uvijek bila duhovita, na šta je rekla da to nije bila šala nego činjenica. Ali ona ne razumije. I ja sam vjerovala da će naša priča imati happy end. Sve do jednom. Kada dam shvatila da je između nas svo povjerenje davno nestalo. Da mi više nemamo o čemu, nemamo kada pričati. Pomirila sam se s tim ja davno, da je nit. koja nas je vezala, iz ovog ili onog razloga, jednostavno pokidana, da više ne postoji. I uredu mi je to. Fali mi malo. Onako, dovoljno. Koliko je normalno da mi fali prijatelj, drug, neko koga sam voljela najiskrenije i najčistije. Fali mi kad se nešto bitno desi, da podijelim to s njim. Ali ga nema. I ja sam se počela navikavati na činjenicu da ga možda nikad više neće biti sa mnom.

13.09.2013.

Baš ti lijepo stoje suze, ali nemoj plakati. Zašto bisere u blato noćas bacaš ti?

Milion puta do sad sam plakala zbog tebe. I apsolutno svaki put sam ti prašala. Pravdala sam te, jer sam mislila da sve što radiš, radiš nesvjesno. Bez trunke želje da mi naneseš zlo, bez trunke želje da me učiniš slabom, nejakom. Tužnom. Milion puta do sad nisam dala na tebe, jer sam duboko u sebi bila uvjerena da me, ipak, voliš i da bi, ipak, uprkos svemu, volio da ispuniš obećanje koje si dao jednom, davno. Ali večeras, negdje između mojih suza, dreke na sred ulica i sakrivanja od mame,shvatila sam da te, da prostiš na izrazu, boli kurac za mene i moje emotivno stanje. Večeras si imao priliku da učiniš bilo šta što bi mi popravilo raspoloženje barem za jedan jedini stepen. A ti nisi ni pokušao. I smiješna sam sama sebi, jer se nerviram, jer si me opet povrijedio, jer sam ti opet to dopustila. Smiješna sam sama sebi jer znam da si ovo večeras radio svjesno i što znam da sam sve vrijeme vjerovala u pogrešno. Glupača. Najgluplja.

13.09.2013.

A moje srce je pile, drhti od straha kada grmi.

08.09.2013.

Ne prestaju moje kiše otkad tebe nema više.

Pretvorila sam se u najgoru verziju sebe.

Onu koja ne spava, jede vrlo malo ili čak nikako, ne prestaje plakati i nema volje da skine pidžamu da barem siđe do prodavnice udaljene nepunih deset koraka od mog stana.

Mrzim septembar.
Mrzim jesen.

A najviše od svega, mrzim sebe. Jer sam dopustila da do ovog ponovo dođe.

06.09.2013.

Uzalud menjam sve adrese, bol stigne me.

Izgubila sam sve što sam ikada voljela. Tačka.

11.08.2013.

Ali njega, ali njega nema..

Jednom ću se napiti toliko da ne znam za sebe. Jednom ću se napiti, slušaću naše pjesme, jest onu čokoladu i nazvati ga. Jednom ću mu reći sve. Koliko me je bolio, koliko sam puta plakala zbog njega, koliko sam puta bila slomljena i razočarana u život zbog njegovog ponašanja prema meni. Reći ću mu jednom da me je činio najsretnijom ženom na svijetu kada je mi je pružao ljubav i pažnju. Neću mu dati da priča, neću mu dati da se pravda. Jer sam mu zadnje tri i po godine davala priliku da ispravi greške. Ovaj put ću pričati ja. Pijana, sama, utučena.

I na kraju ću mu reći da ga više ne volim. Da je mrtav za mene. Da ne postoji.

Izbrisaću njegov broj iz imenika.

I živjeti sretno do kraja života.

08.08.2013.

Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti.

Jedem sama baklavu u svom malom stanu, i zamišljam da si ti tu.
Malo me je zaboljelo što mi nisi čestitao praznik.

Nismo li mi ti koji jedno drugome čestitamo sve? I Božić jedan, i Božić drugi, i Bajrame, Uskrs, Vaskrs, Hanuku? Bili smo jednom.

Bili smo najbolji.
O nama su priče pričali..

06.08.2013.

A ti kao i ja kradeš Bogu dane, znam imaš neku a zezaš se sa strane :D

26.07.2013.

Bio je usamljen, bio je ostavljen, sa takvim najlakše sve zgreše. Žena za utehu bila sam prvi put do tad sam tražila da me teše.

24.07.2013.

Ako si sretan, onda neka si.

Ja sam bolan žena zmaj.
Ja mogu preživjeti sve.

Ja sam preživjela tebe.

Nisi svjestan koliko je to bilo teško. Uložila sam previše truda, vremena, živaca, zdravlja, suza. Uložila sam sebe. I preživjela sam na kraju.

Kraj je.

Poslije tri godine i kusur, ponosna sam što mogu to reći. A znaš, mislila sam da nikad neću moći.

Ali preživjela sam. Mogu živjeti bez tebe.
Živim, vidiš.
Izlazim, smijem se.
Nije mi uopće loše.

Možda sam kasno shvatila neke stvari, ali sam ih ipak shvatila. To mi je dovoljno za početak.

Ne fališ mi.
Nekad sam malo usamljena, nekad pustim suzu-dvije, samo da pokažem sebi da sam još uvijek čovjek, da nisam kamen.
Čovjek jesam.
Ali nisam više ona devojčica koju laže bilo ko.

A ti jesi kukavica.
Bio i ostao.

Ti mi ne trebaš.
Prosto je.
Ne trebaš mi jer nikad nisi htio biti ovdje.

19.07.2013.

Nemir.

Ne volim te više.













ili lažem sebe

13.03.2013.

Ginemo oboje da jedno drugo zgazimo.

On mi je rekao da sam bezdušna.
Da sam tvrdoglava i bezobrazna.
I da se igram s njim.

Kaže da ne razumije zašto je to tako.

Ne razumije jer mu nisam pričala o tebi... Još uvijek ne. Nisam imala snage, ni prilike. Općenito rijetko pričam o tebi. Rijetko te spomenem. Samo kad moram. Ili kad pitaju. A rijetko pitaju. Ljudi valjda misle da je prošlo previše vremena. Da sam te preboljela, da sam odbolovala. Sahranila te u srcu i u mislima, i da sam krenula dalje. Donekle i jesam, samo što isplivaš ovako ponekad. U obliku čežnje ili straha. Uglavnom nenajavljen, uglavnom u pogrešno vrijeme. Činiš me nemoćnom, oduzimaš mi snagu, po ko zna koji put. I kada si daleko, sve konce držiš u svojim rukama. Ja ne mogu... Opustiti se, prepustiti se. Ne mogu povjerovati u njegova obećanja kada se sjetim koliko ih ti nisi ispunio. Ne mogu planirati budućnost s nekim, kada sam s tobom sve isplanirala. Rekla sam to jednom, i sada ponavljam: Ti si kriv. Ti si me učinio emocionalno hendikepiranim za sve ljude na svijetu. Osim za tebe. Nije li to presebično sa tvoje strane? Jebi se.

12.03.2013.

Sam sam i hvata me strah.

Osjećaj sjete i melanholnije zbog jednog davno završenog djetinjstva. Uspomene na prvi zagrljaj na jednom igralištu, u blizini škole. Na školski hodnik, jedne tamne oči koje su me proganjale i osmijeh, ljepši od bilo koje pjesme koju je ljudski um ikada mogao izmisliti. Na prvi telefonski razgovor i stidljivo Halo?, prvi susret sa njegovom sestrom i mojim roditeljima. Na skrivanje iza kuće, balončiće u Cedeviti od narandže i neke slatke noćne konverzacije na koje sam u svoj ovoj trci i frci zaboravila.


Na mojoj Nokiji otkucana poruka "Svrati ponekad, blizu smo sad. Da popijemo kafu u ime starih dana. Ili vodku, ako ti je to još uvijek draže. Meni jest. Navika, valjda. Neke stvari se nikad neće promijeniti, koliko god vremena da prođe. On te nikada neće moći zamijeniti. Niko te neće moći zamijeniti. Volim te i fališ mi. P.S. Pozdravi mamu, reci joj da sam uz nju. Jaka je ona, preživjeće. Preživjela je i gore. I ti si." čeka da je pošaljem, a znajući sebe, to će se desiti kad na vrbi grožđe rodi. Nikad, dakle. Samo ću na fejsbuk objaviti neku staru glupu pjesmu koju mi je jedne glupe večeri, dok sam bila ljuta i nervozna i sva uplakala pjevao na uho. Možda će se sjetiti i pomisliti da nisam zaboravila i da mislim na njega. Možda će poslati poruku. Možda ću mu zafaliti kao što on meni fali. A možda neće ni vidjeti jer možda ima pametnijih stvari od provjeravanja mog fejsbuk profila. A možda i ako vidi, neće se sjetiti. Najprije će biti to. Kako god, mene čeka kamilica i cigara prija spavanja. I Osvajači.

09.03.2013.

Al' nema nas.

Možda to pokvari ti veče, kad stigne ti poruka od njih...
Videli smo ti malu s nekim tipom u kraju, možda vodi je kući.

A možda ti bude sasvim svejedno.

04.03.2013.

Još sam onaj isti čovek što te isto voli dovek.

Ubilo nas je previše tišine..

23.02.2013.

Njoj.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede k
oji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

09.02.2013.

Najviše te volim.

Sestre mi.

30.12.2012.

Poljubac od minut i osmeh anđela.

U Novu godinu ću ući sa dragim ljudima, čašom vina i mnogo dobrom muzikom. Svi se kao veselimo tome i svi pričamo samo o tome. Mada, ja bih najradije otišla njemu da igramo playstation, pijemo pive iz frižidera i jedemo čips. Da se smijemo do iznemoglosti i obojimo ove sive dane.

23.12.2012.

Te noći...

Jednom, kad mene ne bude, slobodno mu možete reći da je uništio moj život. Da, recite mu. Recite mu da sam se uvijek nadala da me ne laže i da mu je stalo. Da sam uvijek vjerovala u njega i njegove riječi, pa i onda kada niko drugi nije. Recite mu da sam zbog njega izgubila prijatelje, ali da se ne kajem zbog toga. Jer on je bio bitniji od svih. I recite mu to, slobodno. Recite mu da sam često noću plakala jer mi je trebalo da me zagrli, a njega nije bilo. Recite mu da ja nisam bila ljubomorna zato što nisam njemu vjerovala, nego zato što sam se plašila da nisam dovoljno dobra i da će naići neko ko to jest. Da će naići neko ko će izgledati bolje, ko će brže rješavati probleme i sanjati snove sličnije njegovim. Recite mu da sam znala da nismo isti. Ali da mi to nikada nije bilo bitno jer sam oduvijek vjerovala da se suprotnosti privlače. Recite mu da je svojim nejavljanjem kada mi je bio najpotrebniji, neispunjenim obećanjima i osobnosti kakvu je bilo teško podnijeti možda jeste uništio život. Ali recite mu da se nisam ljutila i da se ne ljutim zbog toga. Recite mu da mi nikada nije bilo bitno jer sam njega ipak voljela više od sebe same. Recite mu da je sve što sam ikada željela bilo probuditi se na Božićno jutro na njegovom ramenu, ispod jelke koja svijetli. Gledati ga dok spava, ljubiti ga nježno i polako i tiho mu šaputati da ga volim... Recite mu, molim vas, da sam htjela biti najbolja za njega, ali da mi to nikad nije uspjelo. I da mi je on uništio mladost.

18.12.2012.

Gledaj to sam samo ja, uvek sam te voleo.

A večeras sam definitivno shvatila da se poslije nekog vremena umoriš i od samoće.
Mada, nije to klasična samoća.
To je više neka... Usamljenost, valjda. Nazovimo je tako.

Kako god, decembar je na izmaku. Grad je okićen. Ljudi uveliko pišu liste novogodišnjih želja i ciljeva, spiskove za novogodišnji šoping. Pripremaju se razni derneci i pijanke. Kuju se neki veliki planovi za tu jednu noć za koju ni ja ne mogu reći da mi uopšte ne znači, ali bih je ove godine iz nekih ličnih razloga preskočila. Jednostavno prespavala ili nešto tako. Možda mi Bog usliši i te molitve, možda mi Deda Mraz ispuni onu - provesti Novu godinu bez ikakve drame, po prvi put u životu - želju i možda ipak prespavam? Sve je moguće. Još uvijek na ono "Gdje ćeš za Novu godinu?" pitanje odgovaram sa "Ne znam", "Nisam još odlučila", "Vidjet ćemo" ili samo slegnem ramenima. Kako god bude. Samo neka prođe ova zima. Boli me.

05.12.2012.

Ne znam ni dan danas kako ću bez nas.

Jednom sam joj poslao poruku kad sam čuo našu pjesmu: "Evo, koja sudbina, svira naša pjesma." Brzo mi je odgovorila: "Ma koja to pjesma?" A ja se sjećam kad smo je slušali cijeli dan, ali šta ćeš... Neko brzo zaboravi, neko teško zaboravi, ali oni najgori... Nikad ne zaborave.

04.12.2012.

Noćni sam čovjek, noćas i dovijek, zbog tebe.

Sinoć sam imala mali nervni slom i nemaš pojma koliko sam željela da budeš uz mene. Ništa da ne govoriš, da šutiš, da me grliš, da prelaziš svojim prstima po mojoj kosi dok se ja tresem u tvom naručju, nabrajam kako je život kurva i kako ovo ne vodi nikamo. Ni večeras mi ne bi škodilo tvoje društvo, ali ti ni večeras nisam i neću ti poslati poruku jer ja znam tebe. Ti nisi od onih koji dolaze. Ti ne bi došao.

03.12.2012.

Kad Tvoj Neko prestane da te voli.

Ja plačem jer me mama tjera da jedem, a ja ne mogu
i jer pada snijeg
i jer sam premorena
i jer je on jutros pogledao kroz prozor baš kad sam ja prolazila tuda
i jer sam ja spustila glavu jer me boli još jedan oči-u-oči susret bez ikakvog kontakta
i jer se još uvijek ponašamo kao da se ne znamo
i jer se ipak znamo.

Plačem jer sebe ne mogu zavarati
i jer je život nekad glup.

02.12.2012.

Da mogu,

zar se tebi ne bih vratila
da ti kažem da većeg
gada nisam ljubila?

Još te volim!

02.12.2012.

Ma ne plačem, a znaš da mi nije lako. Ko je lud da se odrekne tek tako tih očiju?

Jebene promjene plana u posljednjoj minuti.

Drugi klub, drugo društvo, druga muzika. Ipak narodnjaci, ipak samo njih tri i ja. I jedan on preko puta mene, u novom zelenom džemperu. I cijelo njegovo društvo koje me gleda dok ja plešem i zezam se sa svojim curama koje mi ne daju da pijem da ne bih napravila kakve gluposti i tako pokvarila cijelu noć i cijeli moj performans. Uvijek ću ja pred njim glumiti ledenu kraljicu. Uvijek ću se pretvarati da mi ne smeta sve ovo što radi sebi i da mi je svejedno. Nekad i sama sebe uvjerim u to, a onda dođem kući i plačem jer ja... Ja ne mogu gledati to. Kako on uništava sebe. I znam da ću na kraju svoje obećanje ipak održati i da ću dati sve od sebe da se ne dokrajči. Ako je cijena koju ću platiti za to njegova ljutnja, platiću je. Makar ona bila do kraja života. Svoj život ne mora uništit, nema veze što moj jest.

01.12.2012.

"Videli smo ti malu s nekim tipom u kraju, možda vodi je kući, jer..."

Večeras ću izaći. Večeras se ponovo družim sa najboljom ekipom na svijetu. I opet ćemo slušati dobri stari rock i bit ćemo za istim onim stolom. Oni će piti hladne pive. Ja ne smijem, na lijekovima sam. Ali nema veze, večeras će meni da bude lijepo. Jer mili moj, subota ipak nije dan za tugu.
Ma briga me što imaš drugu.


A nije bitno ni što je decembar. Ni što je Nova godina jebeno blizu. To nije bitno. Ja ću preživjeti.

30.11.2012.

Ide ko zna koja zima na put oko svijeta, lažu te kad kažu da sam sretan.

29.11.2012.

Zaboravi ako možeš.

I tako ja sinoć negdje iza ponoći poprilično iznervirana pođem u krevet, i kontam kako bi mi, da je sad mart 2011. godine, u tom trenutku zvonio telefon, i kako bi se već smijala njemu koji je ljut i koji psuje sve. Smijala bih se jer psuje tiho i polako i jer nema ništa simpatičnije od njegovog glasa u tim situacijama. Govorim onda sama sebi: "Debilu jedan, nit je mart 2011. nit će te on zvati nit je iznerviran nit psuje. Bolje ti je da ideš spavati, jer tim besmislicama i jest mjesto tamo... U snu." Zatvorim oči u tom trenutku, kad...

Zvoni.

Otvaram oči i ne vjerujem. Al' zvoni fakat, nisam poludjela. Gledam u onaj telefon i kontam kako se neko može zajebavati sa mnom tako kasno. Ali opet, nisam slijepa. To je broj njegove sestre, znam ga, nema veze što sam ga obrisala onu noć kada mi je rekao da sam kriva za sve i da ne treba da plačem kad sam dobila ono što sam htjela. Tu noć sam iz telefona obrisala i broj njegove sestre, i mame, i svih njegovih drugova, i njegova dva kućna, i onaj treći kućni i njegov broj. I od svih tih brojeva, njegov sam nekad poslije vratila u imenik. A ovaj, broj od njegove sestre je igrom nekih glupavih okolnosti, ostao zabilježen u mom mozgu, ali nije to bitno sad.

Moje "Halo?" je bilo izgovoreno u nekakvom šoku i blagoj nevjerici. Sa druge strane tišina. To su znate one tišine koje traju 3-4 sekunde ali se vama učini da traju isto toliko, ali vijekova. I onda kreće. Bujica psovki iz njegovih usta, izgovorenih na onaj način, ja se smijem i ono njegovo "Nije uopšte smiješno." Odgovaram mu na pitanje koje je postavio prije nego što je počeo psovati, onako normalnim glasom jer ja ipak živim sama i na veliku sreću ne moram misliti hoću li probuditi nekoga kojim slučajem. Onda ono njegovo "Ne moraš se derati, ali hvala u svakom slučaju." Ja jedva nekako od smijeha izgovaram pozdrav za laku noć. On je opet čekao da ja prva spustim slušalicu. Jebiga, neke stvari se ipak ne mijenjaju bez obzira na svo vrijeme koje prolazi.

I ne, nije bio san. :)

28.11.2012.

Tugu svu rukom pokrijem.

Lijepo je ne raditi ništa kada se svi muče učenjem, spremanjem ispita, testova i ostalih sranja. Jeste, lijepo je samo se izležavati, jesti mandarine, gledati dobre filmove i slušati još bolju muziku. Iskrasti se iz tog svijeta koji se nalazi iza ovih velikih smeđih vrata mog stana na prvom spratu.

Al' od svojih bubica pobjeći ne mogu. One me guše posebno sad kad sam sama i kad bi trebalo da sve bude u najboljem redu. Mrzim sebe jer se ne mogu shvatiti i jer uporno odbijam priznati poraz.

25.11.2012.

Doorsi, vruć čaj i ja.

Neočekivani razgovori, uspomene koje su nekako potisnute ali nikad zaboravljene. Sve ono što je izgradilo moju ličnost i pomoglo da postanem osoba kakva sam danas. Ne žalim se na to. Jedino zbog čega žalim su svi ti ljudi kojih više nema tu. A koje sam voljela. I koje volim još uvijek. Jedno biće zelenih očiju koje mi ovih dana nedostaje tako jako.. Ali kome ja nažalost ne nedostajem. No nema veze. Podnijeću, preživjeću. Preživi čovjek. Pregrize, isplače, opsuje, ali preživi.

25.11.2012.

Volio si me, svi su govorili da nisam za tebe, a ti si zivio sve dane za mene, samo za mene, a ja sam uzela ti sve.

09.11.2012.

Vraćaš se da udahneš taj juli.

A jedno je sigurno, njegov život nije jedna žena. On je preživio, prebolio. I nastavio je dalje. On pored nje prolazi kao da je ne poznaje. K'o da nisu jednom bili najljepši. K'o da nisu dijelili dobro i zlo, sreću i tugu. Kao da joj jedne julske noći nije rekao da ju voli najviše na svijetu, i da će biti tu uvijek, i onda kada nikoga drugog nema. On je prekršio i ono da su sve nevažne naspram nje. Sada... Sada su sve važnije od nje. I to je ono što nju najviše boli. Griješila je. Svjesna je da je griješila, to poreći ne može. Ali i ne pokušava. Ona zna. Zna da je tokom svih tih njihovih godina, kojih je puno, znala biti i bezobrazna, i drska, i ovakva, i onakva. Ona zna. Da je vrištala na njega zbog stvari za koje nije on i nije bio kriv, i na koje nije mogao uticati. Da se pred njim oduševljavala porukama onog drugog njega. I bilo je noći, kada su njih dvoje ležali zagrljeni na podu njegove sobe, i pokušavali gledati horor. A ona mu je tada pričala o tom drugom njemu, kao da je on taj koji je digao zvijezde na nebo. A nije drugi on bio toliko dobar koliko ga je ona predstavljala takvim. Ona to zna sad... Ali sad je prekasno. Jer on je preživio, prebolio. Jer on je nastavio dalje, k'o da ona nikad nije postojala. On je našao nekoga novog. Nekog ljepšeg, mlađeg, nekog ko ga valjda neće povrijediti kao što ona jeste. Ona se nada da ga niko neće povrijediti tako, nikada više. Jer bi sve dala da može vratiti vrijeme unazad i ispraviti svoje greške. Ali ne može. I boli je to. Boli je što su njih dvoje sad samo stranci sa uspomenama... Boli je, jer ipak, on je njoj značio. I znači joj. Više nego što iko to može naslutiti.



Preživjet će i ona.

06.11.2012.

Kuda idu, čuješ li im poruke, zaplačeš li kada ih pročitaš?

A znaš što sam ti ja onda pisao sva ta sranja?
Što?
Bio sam zaljubljen.
A šta misliš što ih ja sad pišem?
Ne znam.

30 sekundi poslije:
Samo što fulaš dvije godine.


I onda, shvatim kolika sam ja budala. Bila prije dvije godine, i ostala, i dan danas.

27.10.2012.

Svakog dana pišem pjesme bez riječi.

Gledala sam ga noćas, i u sebi mislila: "Bože, koliko ga volim. Koliko sam ga voljela sve ovo vrijeme. I koliko ću ga tek voljeti."

08.10.2012.

To nisu suze u očima, samo vjetar.

Lijepo je. Sklupčati se i umotati u deku, pa onako s merakom upijati svaku riječ nekih velikih pisaca, koji se ovih dana stapaju sa mojom kožom, ali i dušom... Željnom ljubavi, pažnje. Večeras mi se eto baš neko voli. Onako luđački, svim srcem. Dani su sve hladniji, a nijedan džep ne može i neće ugrijati ove promrzle prste željne toplih dodira. I nekako, sve imam osjećaj da bi bilo savršeno imati te sada. Da se skupim uz tebe, i da te ne dam i da me ne daš. Danas mi je nekako sve mirisalo na proljeće 2011. Na naše proljeće. Znaš eto, ti i ja, ono mjesto, sve ono, naše nekako, jebi ga. Ne znam, ne mogu usmjeriti svoje misli trenutno, ne mogu sklopiti ništa smisleno, tako da se ovaj put ipak povlačim, vraćam se svom toplom krevetu. Najbolji bijeg od stvarnosti. Definitivno.

05.10.2012.

Samo budi tu, uz tebe ožiljke ne brojim.

Dan po dan i hop, oktobar je već tu. I lijepi su ovi dani. Ja idem s kafe na kafu, dane provodim u okolnim kafićima, pa mi kosa poprima miris duhana, ali ne žalim se. Sve u svemu, lijepo je. Osim u onim trenucima kada se nas dvije pogledamo pa zaplačemo, ili kada slučajno naiđem na jednu sliku popraćenu jednim stihom, ili kad pitaju za njega... Ne volim kad me pitaju gdje je i kako je. Ne volim kad me pitaju šta smo nas dvoje, jer u onom ništa krije se puno više nego što bi bilo ko mogao zamisliti. Ne volim kad pitaju za njega, jer ih ustvari i ne interesuje, pa me na pola priče zaustave, a to prezirem. Ne volim kad pitaju za njega jer mi je ovih dana posebno teško pričati o tome i jer mi glas drhti. Ne volim kad me pitaju za njega jer mi ovih dana nedostaje malo više nego inače, i jer imam neke čudne potrebe. Pa sam mu neku noć poslala poruku sačinjenu od hiljadu nekih gluposti koje mi sada i nemaju baš smisla. Da vam ne pričam kako sam se obradovala odgovoru koji je stigao nekoliko sekundi poslije. Tek tako kad se uhvatim kako za njeg / zbog njeg radim nešto što ni zbog kog nisam, vidim koliko mi je stalo. Još uvijek.

27.09.2012.

Meni kroz glavu prošlo je... Tvoje smiješne za maturu haljine. Sandale boje mjesečine.

Preplakano jutro. Isplakana 1001 uspomena, 1001 dodir, 1001 riječ. I sad, sad trebam ustati, spremiti se, izaći, i biti šest sati vani. Glumiti da sam dobro. Da sam savršeno dobro, i da mi ništa ne fali. I opet se trebam nasmijati kada me neko pita za njega... I praviti se da mi je svejedno. A nije. I bojim se da nikada neće biti.

Koja sjebada od dana.

23.09.2012.

Jesen je, dakle, ponovo.

Naš cijelonoćni razgovor. I naše glupiranje, i smijanje do suza, i ono kad ostanu samo suze, bez smijeha. Tvoja prisutnost u mom životu, i ono što dugo nisam osjetila sa tvoje strane - posvećenost. Svjesna sam ja činjenice da ćemo usrati mi sve ovo, i to vjerovatno vrlo brzo, ali nema veze. I ovako je lijepo. Ne može sve bit savršeno, je l'... Ali moram ti priznati da je i ono nesavršeno sa uz tebe nekako drukčije, čudno, posebno.

22.09.2012.

Uvek me možeš izdati ponovo.

Ali, moram ti priznati, lijepo to zvuči. Ono nas dvoje negdje skupa, gledamo utakmicu, vrištimo i psujemo, pijemo ledene pive, i ono, živimo. To mi zvuči pomalo poput... Ostvarenja nekog davnog sna. Nekog mog sna kojeg sam možda potisnula negdje duboko, pokušavajući ga skroz izbaciti iz sjećanja. Samo... Šteta što ja više ne vjerujem u snove. Barem one koji sadrže tebe pored mene. Iako, priznajem, jedina si osoba koju mogu zamisliti pored sebe u momentima ostvarivanja nečega tako velikog i bitnog, ali... Ipak, ne. Previše puta do sad sam ti vjerovala, i prepuštala ti se. Previše sam puta odrekla se nekih zaista bitnih stvari zbog tebe. Previše si me puta razočarao da bih ti ponovo vjerovala. Ne mogu. Izvini. Jače je od mene. Ali damn, Bože mili... To tako dobro zvuči. Stvarno dobro zvuči. Ali samo dok ne skontam da si to ipak ti, i da bez obzira obavim li ja svog dio dogovora ili ne, ja skoro pa 100%, reći ćemo 99,9% neću dobiti ono svoje gratis. I priznajem da te pomalo mrzim zbog toga... Jebi se, dragi.

20.09.2012.

Where were you when everything was falling apart?

Neko tugu utapa u vodki, a ja Boga mi, noćas svoju bezuspješno pokušavam potušiti u litrima čaja od kamilice. Ali ne pomaže. Satima se već valjam po krevetu pokušavajući zaspati, ali, ne ide. Hiljadu i jedna misao. Oči natečene od suza.

Pauza za povraćanje.

I sto puta sam noćas otkucala poruku skoro pa istog sadržaja. I znam da je neću poslati, but who cares? Ja sam dobro, hvala na pitanju. Vidim da brineš za mene. Umireš od brige. Znaš kad sam rekla da ću uvijek govoriti da mi nije ništa? Možda i ne bi, samo kada bi me pitao. Možda bih ti baš sad sve sasula u lice. Ali tebe savršeno ne interesuje. Zato, jebi se, dragi. I da, ja nisam trudna, ne brini se. I ne pokušavaj biti humorističan. Barem ne sada, barem ne na taj način kada... Ma ništa. Zaboravi. Jedem govna i ja ponekad. Ne jedeš ih samo ti.

14.09.2012.

Na meni ostariće čežnje i tvoji dodiri sa posvetom.

Recimo da sam se sjetila jednog kišnog dana, i nas dvoje, kako se motamo po mojoj ulici, ispod onog plavog kišobrana sa kojim smo se igrali, prskali, i glupirali. Kako smo bili naivni, djetinjasti... Sretni. Petak je. A ja danima već umirem za piticama od sira koje si mi kupovao petkom, i tjerao me da jedem. Mislim da nikada nećeš znati koliko me boli ova jesen, i koliko se tuge krije između svih onih riječi. Uvijek ću ti govoriti da mi nije ništa. A sve mi je.

13.09.2012.

“Ti bi htjela da se vrati sve onako kako je i bilo. To te budi, od tog’ ludis, vracas se da udahnes taj juli….”

09.09.2012.

Ja nikad neću moći tamo neke druge oči kao tvoje voleti. Ja nikad neću moći tamo neke usne kao tvoje ljubiti.

Cijeli dan mi jedna slika u očima. Malo pjegavo čudo najljepših smeđih očiju. Naše nerođeno čudo tvojih očiju, koje je trebalo i koje bi sigurna sam bilo najvoljenije biće na svijetu. A nije nam se dalo. Da ostvarimo snove. Da budemo sretni. Ma dobro, ti možda i jesi sretan. Ne mogu i ne želim te kriviti za to. Ali pamtiš ti. Ono od neku noć mi je pokazalo da se još uvijek sjećaš. Samo što se ti znaš nositi sa svim našim uspomenama, a ja ne. Ja ti se, blesava kakva jesam, još uvijek nadam. I poslije snova iz kojih se budim poluuplakana i sva u znoju, pišem ti poruke za koje znam da ih nikada neću poslati, jer znam sebe. Neću ja nikada pustiti da ti vidiš koliko sam slaba na tebe. I poslije svega. Na sve što je bilo tvoje. Naše. Ovi dani mi nose neku čudnu tugu, i neka mi prosti Bog što tuđu sreću koristim da isplačem barem djelić ove svoje tuge. Nekada pomislim da nemam pravo biti tužna. Pored svega što ja imam, a drugi nemaju. Eto, mi smo sinoć izašle na narodnjake, smijala sam se njima kada su se penjale na sto, i dizala sam čaše u tvoje zdravlje dok su one govorile da je čudno to što te nema tu, jer je ipak to više tvoja teritorija nego što će moja ikada biti. I na vrhuncu večeri, koji je bio baš kada je bend, gle čuda, svirao našu pjesmu, ja sam se okretala oko svoje ose. Gledam u sve one ljude, u osmijehe na njihovim licima, razmišljam o tome koliko ih zapravo volim, i koliko mi je drago što ih imam. I onda, klik. Još jednom se osvrnem oko sebe i skontam, jebote, pa samo jedan dio fali da bi slagalica mog života bila upotpunjena. I to onaj s tvojim likom. Znaš kako kažu, čudno je kako nam malo treba za sreću, i kako nam uvijek to malo nedostaje.

08.09.2012.

Ja nemam nigdi nikoga.

Možda niko od njih nije vrijedan ni sekunde mog vremena provedene s njima. I možda je sve to davno propalo, iako ne želim priznati. Možda je ovo samo zatišje pred buru, i možda će se opet sve vratiti na staro. Možda ona nikada neće razumjeti. Možda me on samo koristi iz ovih ili onih razloga, a možda, kažem možda on meni postaje sve bitniji iz trenutka u trenutak. Možda svi oko mene lažu, i možda se cijeli moj život pretvorio u laž, ali šta da radim? Ja nemam niti drugih ljudi niti drugog života.

03.09.2012.

Voleli smo nekad iste stvari, proleće i pesme.

Danas se uvukla u mene neka čudna sjeta... Toliko toga mi fali. Ljudi, situacije, dani. Ne mogu vjerovati da je stvarno prošlo deset godina. Strah me je i pomisliti šta će se tek desiti u narednih deset, a prečesto se u posljednje vrijeme uhvatim da razmišljam o tome. Eto, prije deset godina, ne bih ni pomislila da ću imati ovakve dane. Danas je jedan od onih dana kada bolujem za djetinjstvom. Pa mi fali igranje pod stablom starog oraha. I bacanje grudvi, i velika tarasa, i bračni krevet na kom smo iako mi nikada nije bilo jasno kako, spavali nas šestero. Fali mi tetkovo krilo, i da mi kaže da sam njegova cura. I da naredi tetki da mi napravi čupavce jer sam plakala, i da mi kupe Coca Colu jer ja nikada nisam mogla piti njihovu vodu (k'o da ima razlike između vode, al' eto). Hoću da sam dijete. Neću da izlazim sa svojim drugaricama u klubove, hoću da me oni pokupe iz kreveta i da me onako u pidžami odvedu u kafić u kom me znaju svi konobari, u kom se niko ne ljuti kad razbijem čašu. Ne znam kad se sve ovako okrenulo. koji je trenutak bio presudan, u kom smo se razdvojili. Kada smo to odrasli? Ja ne mogu vjerovati da je on sada tako daleko, i da jučer nije bio s nama, dok smo slavili jedan novi život, jedan novi par, jednu novu kuću. Ne mogu vjerovati da je ona opet s njim. I da je ovaj put čini sretnom. Da ne dođe do zabune, sretna sam zbog nje. Ona je neko uz koga sam odrasla, i uvijek će me njena sreća radovati. Ali kada vidim da su se svi oni pomakli sa svojim životima, dođe mi da, kako kaže Aleksandra, zgazim sve i da pođem bilo gdje sa bilo kim. Jer ja nisam sigurna da ću tebe moći čekati deset godina. Strpljenja mi ponestaje. Moji živci više ne podnose čekanje. Nije lako, lijepi moj. Slušati njih kako pitaju za tebe, i zanemarivati sva pitanja. Ili pak pričati, ali se pretvarati da mi je potpuno svejedno. Kada moja poruka ostane bez odgovora. Kada govorim da ne razumijem ljude koji dopuste da ih neko u potpunosti promijeni, a kada znam da to ustvari znači da ne razumijem sebe, jer sam tebi pustila da me promijeniš. Kada uzmem tu mrvicu u naručje. Ne znam što me to maleno zlato toliko podsjeća na tebe, jer nisam sigurna ni da li sam ti uopšte u svoj onoj frci i rekla da je rođeno moje mezimče. Ali gledam jučer u one njene okice i tresem se, nemoćna da je pridržim kako treba a kamoli da joj pričam sve ono što se očekuje od mene da joj kažem. Pa se izmotavam, i pružam je strini, a ja bježim u wc. Gledam se u ogledalu i zamišljam te tu negdje. A neću. Neću da razmišljam o tome kako bi se ti divno slagao sa svima njima. Kako bi te tetak volio. A neću jebote da radim to sa svog života. Da kontam ono, šta bi bilo da je bilo. Nije bilo, i Bože moj. Kako sam ja glupa nekad. Divim se svojoj gluposti, kunem se! Što se sve mora završit s tobom? Šta je to u tebi tako posebno? Nije fer.

02.09.2012.

Godina je za godinom okovala dušu kamenom.

Istinite životne priče. Ljubavi koje su bile velike, ali ne i prave. Možda i prave, ali u pogrešno vrijeme. Raskinuta prijateljstva. Slušala sam o svemu tome noćas od puno starijih i iskusnijih nego što sam ja, i sve to me je raznježilo. Pomalo i zabrinula... Kunem se, mogla sam vidjeti sebe, kako za deset godina pričam o svom Njemu, onako kako je on večeras pričao o svojoj njoj koju je, kako kaže, volio više od samog sebe, a koja ga je iznevjerila, i emotivno ga razorila. Čudno je to... Baš u trenutku kada zamišljam šta će biti za deset godina, shvatam da je jedan period od deset godina stvarno završen. Ali ne mogu i ne želim o tome. Plakat ću.

01.09.2012.

Sinoć sam iz pepela malo vatre ukrala.

Al' ne možeš mi nikako ostavit stih iz naše pjesme naše grupe baš sinoć, kada si pao u mojim očima kao nikad prije. Koji kurac hoćeš sad od mene? Imao si priliku da budeš pored mene. I nisi je iskoristio. Nisi ni pokušao. A ja sam umorna više i od tebe, i od svega ostalog. Tek sada mi je počelo iz dupeta u glavu dolaziti da sam ja stvarno protraćila tri godine ni zbog čega. Ma bravo, pametnice.

29.08.2012.

Naći ćeš cvet što po meni miriše.

Mi pijemo jutarnje kafe poslije podne, i pržimo se, i smijemo. Ja slušam priče o njihovim životima, vezama i vezicima, prepričavamo nove tračeve i to je to. Ne pričam im ni o tebi, ni o njemu, ni o drugom njemu. Dani mi prolaze brzo. Ne stignem ni razmišljati o tome kako sam definitivno izgubila nekoga ko mi je u pojedinim momentima bio važniji i od tebe, milo. Ma i od mene same. Ali nema veze. Sve je to život, kažu. Ljudi dolaze, i odlaze. Rekoh ti jednom, neću ja nikoga vući za rukav i moliti ga da ostane. Znaš da to nije u mom fazonu. I nije da ne boli pričati s njim poslije toliko vremena, i vidjeti da on stvarno ne shvata da mi treba, i koliko ja njega volim ustvari. Ali jebeš ga. Ti si tu. Po ko zna koji put ti govorim, imaš moć. Strašnu moć da me učiniš i sretnom i tužnom u isto vrijeme. Tebe i mrzim i zaljubljujem se iznova u tebe kada nećeš da isključiš Caps Lock, i kada se glupiraš, i zezaš me. Neću da te ureknem, ali divan si mi posljednjih dana. Baš divan. I volim te, bolan nebio. Onako luđački jako, kao što uvijek jesam. I tek kada uhvatim sebe kako se luđački smješkam dok pišem s tobom, ili te onako slučajno spomenem, skontam koliko su svi oko mene glupi. Ne mogu da se sjetim prigodnijeg izraza, jer su stvarno glupi. Kako mogu povjerovati da te ne volim više? Da si mi samo navika? Zar je tebe uopće moguće ne voljeti? Meni se ne čini da je tako.

28.08.2012.

Uvek me možeš izdati ponovo.

26.08.2012.

Jednom ću u baladu da se prerušim.

I tako nas dvoje biramo auto kojim će me voziti u školu i iz škole. Pa se prepiremo koje je ljepše, koje ima bolji motor, u kom će bolje zvučati naše pjesme i u kom ćemo izgledati više kul. I on kaže da sam ja u pravu, i da će me poslušat, a ja da ga volim zbog toga. A on nema pojma da ga volim i s autom, i bez auta. Uvijek. I nema pojma koliki je osmijeh na mom licu. Zbog njega. I samo Bog zna po koji put sam ga noćas puta ponovo zavoljela. I koliko sam puta slagala samu sebe šapućući u vjetar da je uredu što nijedan od naših planova nikada neće biti ispunjen.

20.08.2012.

A ja još uvijek vučem Boga za rukav i molim da nas pretvori u sretan par.

Ti znaš mene, milo. Ja nikoga neću vući za rukav, i tražiti da ostane pored mene. Ja nikoga neću moliti za samo malo pažnje i razumijevanja. Ti me znaš, milo... Uvijek si znao. I da neću priznati da mi je pomoć potrebna, i da ću se uvijek smijati bez obzira na to koliko me boli, i da ću se uvijek praviti da sam jaka. A slaba sam. Slabija nego ikad prije. I nema veze. Neću te zvati. Znaš da neću. Iako mi sekund fali... Ma djelić sekunda. Ali neću te zvati! Zašto da te zovem, kada nisam ni sigurna da ćeš doći? Znaš onu noć, kada sam ti govorila da me je bilo strah kući, i da sam nazvala pola brojeva iz imenika da neko dođe po mene, i da niko nije došao, očekivala sam da pitaš zašto zaboga tebe nisam zvala. Da kažeš da bi ti došao, odmah. Ali nisi, i kad bolje razmislim, ne znam ni zašto sam to uopšte očekivala. To nije nešto što bi ti rekao. To nije nešto što bi ti uradio. To je nešto što bih ja uradila. I zato neću da te zovem večeras. Zato te nisam zvala ni sinoć, i zato te neću zvati nikada više. Jer ti nikada nisi znao razumjeti suštinu problema. Uvijek si ismijavao mene i moje greške, a to mi stvarno ne treba. Posebno ne ovih dana kada sam ranjiva. Toliko da se ni sama nekada ne shvatam. Ali zar je to i bitno? Ti hodaš po kafanama, piješ i uživaš u životu. Znam, bolan, ja sve. Svako ko me zna, zna za tebe... Pa onda svi dolaze i pričaju da su te vidjeli, a u meni se sve okrene i ne znam šta da radim sa sebe. Kaže mi i ona danas da te je vidjela sinoć, i da si izgledao sretno, kao malo dijete dok je bend svirao pjesmu. Ali ona ne zna da je ta pjesma nekada bila naša. I da ne bi trebao izgledati sretno kada ju čuješ. Jer ja ne izgledam. I ja nisam sretna. Ni s pjesmom ni bez nje. Ali ti to ne znaš. A kako da znaš, kada ne dozvoljavaš da ti kažem? Ti šutiš. A bogme, šutim i ja. Pa ko duže izdrži.

28.07.2012.

Ukrasti od sreće jednu mrvu bar.

Satima već pokušavam napisati nešto smisleno, nešto što će barem na tren otjerati ovaj osjećaj koji me dugo već prati, ali ne ide mi baš najbolje. Na um mi padnu sve tvoje riječi, i onda sve moje padnu u vodu. Tako je to. Ti imaš tu sposobnost da srušiš sve ono što sa ogromnim naporom jedva uspijem sagraditi. U samo jednom trenu uspiješ srušiti sve zidove koje sam digla oko sebe, i izbrisati sve granice koje sam postavila davno, puno prije no što si ti i došao u moj život. Nikada nisam bila u tripu da se cijeli svijet vrti oko mene, ali lijepo je čuti da sam upravo ja veliki dio tvog svijeta. Lijepo, ali i nevjerovatno. Skoro po nemoguće. I zbunjuje me... Sve ovo me mnogo zbunjuje. Ova situacija, naše prepirke, ponos i inati. Zbunjuješ me ti, i što je najjače od svega, mislim da nisi svjestan šta si uspio uzrokovati u nutrini. Mislim da uopće, ma ni sekunde, nisi svjestan koliko loše utiču sve tvoje toplo-hladno igrice na mene i na moju psihu. Čovječe, ja se najiskrenije nadam da nisi svjestan toga, jer nisam sigurna kako bih podnijela činjenicu da sve ovo radiš svjesno i smišljeno. Mislim da bi me to dokrajčilo. A znaš, najviše od svega me boli što sam ja poslije svega sposobna vjerovati u svaku tvoju riječ. Još uvijek ti vjerujem da ćemo ići skupa na koncert, da ćemo ići na utakmicu našeg kluba. Još uvijek vjerujem da ćeš me jednog dana odvesti u moj grad iz snova, onako kako si jednom obećao. Davno, ali jesi obećao. A ti si povrijedio moja osjećanja bezbroj puta do sad, pogazio si riječi i slomio obećanja, i učinio si me emotivno zakržljalom. Učinio si me emotivno zakržljalom za sve ljude na svijetu. Osim za sebe. Tebi sam još uvijek spremna dati sve tvoje. S tobom sam još uvijek spremna provesti cijeli svoj život. Skrasiti se u tvoj zagrljaj, roditi ti petero djece i živjeti s tobom sretno do kraja života. Ali sudbina je kurva, da prostiš na izrazu. Ona isprepliće te svoje konce onako kako je njenom klincu ćejf, na neki potpuno svoj način, bez da nas pita šta mi želimo. Barem mene ne pita šta ja želim. A htjela bih. Da si tu. Da se ne inatiš. Da se ne svađamo. Da ti ne smeta svaki moj pokret. Da mi kažeš da ćeš uvijek biti tu. I da me ne zajebeš, po prvi put. Htjela bih da me voliš, najviše na svijetu. Da mi šapućeš na uho ona patetična sranja. Da otjeraš ovu tugu i da mi zabraniš suze. Da mi pogađaš sne i ispunjavaš ih. Ujutro kada se probudim, prvo bih thjela ugledati tvoje lice, pa tek onda sve ostalo. Osjetiti tvoj dah. Predosjetiti svaku tvoju riječ. Htjela bih da si tu. Da te imam uz sebe 24 sata dnevno, 7 dana u sedmici. Samo da si tu.. Ali te nema. I nikada te neće biti. K'o da je nekoga briga šta ja želim i šta meni treba.

28.07.2012.

Zar ne vidiš samo bih ja zbog tebe tugom se okovala?

26.07.2012.

Ostaje mi to što se još.... volimo?

Moj jastuk je opet natopljen suzama, a ja večeras ne znam ni šta mi se desilo. I sreća, i tuga, i uzbuđenje, i žaljenje - sve emocije koje postoje, ujedinile su se večeras. I pobijedile su me, ako se mojim porazom smatraju one suze, jecaji, molbe Onom Gore da ovaj put samo malo okrene stvari u moju korist i da konačno sve krene onako kako treba, iako više ni sama nisam sigurna kako i šta mi ustvari treba. Ne znam šta mi treba, ali sigurno znam šta mi ne treba. Ne treba mi da se on ljuti na mene zbog sve i jedne sitnice, zbog sve i jedne gluposti koju izgovorim iz ovih ili onih razloga. Zaboga, je li bitno ko razumije tekstove Balaševih pjesama ili slika na televizoru u njegovoj sobi? Njemu očigledno jeste, i priznajem da sam se počela umarati od ovog da moram dobro paziti kad ću, šta i kako reći. Ponestaje mi strpljenja, po prvi put s njim, i ako ćemo iskreno, bojim se toga. Kad sagledam sve, pomalo su mi nerealna očekivanja mojih drugarica da ćemo on i ja na kraju opet završiti skupa. Jer nećemo. Jer to.. To je nemoguće. Šanse za našu vezu su jednake šansama da Lotta ostavi Alberta i ode sa Wertherom, dakle, ne postoje. I istina, boli me to. Što ja više nikada neću biti onako oficijelno njegova, a njegova sam više nego što ću ikada biti ičija, ali bolje je i to nego da vjerujem u laži. Ona kaže da nas vidi za nekoliko godina, skupa, da me vidi u bijeloj haljini kako stojim pored njega. Najviše od svega boli što sam jednom i ja bila spremna vidjeti nas ispred matičara, zapravo, bila sam s njim spremna uraditi odmah, bez ijednog sekunda čekanja. Zaboga, našoj djeci sam u glavi već smislila imena, i teško je. Kada skontam da će nekad, u budućnosti, moje muško dijete možda nositi njegovo ime. I ubila bih se kada pomislim na to, ali znam da je tako. Jebeš ga. Nemaju baš sve ljubavi sretan kraj. Naša ljubav jeste bila velika, ali očigledno nije bila prava. A možda je bila i prava; samo u pogrešno vrijeme? Ko će znati.. Umorna sam već od ovih nagađanja. Idem da srastem sa boli glavnog junaka romana kojeg sad čitam dok sviće još jedna zora.. Još jedan dan bez njeg s njim. I ne znam, ne mogu skontat što mi se sve vrijeme dok kucam ove budalaštine po glavi mota Saša Matić i onaj stih Ja imam prošlost, ti imaš budućnost, snovi su između. Valjda zato što je to jebena istina. Jedna jedina. Jebeš ga.

21.07.2012.

#

She said she’d
Love me for eternity
But managed to reduce
It to eight months
For good behavior.
She said we fitted
Like hand in a glove
But then the hot
Weather came and such
Accessories weren’t needed.
She said the future
Was ours but the deeds
Were made out in
Her name. S
he said I was
The only one who
Understood completely
And then she left me
And said she knew’ that
I’d understand completely.

13.07.2012.

Spavaš li ili si budan kao ja dok more sad je tvoja obala?

Ja sam nastavila po starom, i što je najgore od svega, savijest me nimalo ne grize zbog toga. Sjedim ispred prozora, posmatram ovaj savršeni prizor vani. Nevjerovatno crvenilo neba, sunce koje se pokušava probiti, ptice koje veselo cvrkuću. Ne razumijem gdje sam u svemu tome ja, ovako neživa i umrtvljena, željna pažnje, lijepih riječi i dodira. Noćas/jutros mi ovaj gorki okus Schweppes Bitter Lemon-a nevjerovatno prija. Neću ni pokušati opisati svoju reakciju kada sam otvorila frižider i ugledala tu flašu iz koje nisam pila od one noći kada smo on i ja skrivajući se slušali neke stare hitove jedne ex yu rock grupe, a to je bilo prije skoro godinu dana. A noćas mi sve miriše na tu večer. Uspomene, uspomene..

11.07.2012.

Večeras želim da si tu, da te zagrlim ko malo dijete.

A noćas.. Noćas sam na dnu. Gledam zvijezde, šapućem im i plačem. Noćas sam vidjela zvijezdu padalicu. I poželjela sam želju. Tiho, da ne čuje niko. Poželjela sam želju koja se, znam, nikada neće ispuniti. Jer moje želje se ne ispunjavaju, nikada. Moji snovi se ne ostvaruju. Oni samo stare, zajedno sa mnom. A ja? Ja nisam ni svjesna kako vrijeme brzo prolazi. Kako život brzo prolazi. Stojim i gledam. Kao da je to tuđi život. Kao da je to tuđe vrijeme. I glup je osjećaj. Znati da su ti godine samo prošle.. Tek tako. Prošle su pored tebe bez da si učinio nešto vrijedno. I nije ti ostalo apsolutno ništa čime se ponosiš. Nijedan detalj, nijedna sitnica. Jednog jutra, poslije neprespavane noći, nas dvije smo sjedile na klupi u kraju.. I ona mi je pričala. Kako će mi jednom biti teško zbog vremena koje sam provela čekajući nešto, a svjesna da to nikada neću dobiti. Kako ću žaliti za sekundama, osmijesima, suzama. Kako ću žaliti jer sam se plašila, a trebala sam živjeti. Bojim se da je to nekada sada. Da je došlo.. Bojim se da se noćas više nego ikad kajem zbog svega što (ni)sam uradila da bude bolje. I nisam ponosna. Ne misli da ponosna sam na to što nisam anđeo. Svjesna sam svojih nedostataka. Svjesna sam činjenice da se ništa ne može desititi ako ti to ne želiš, ako se ti ne potrudiš za to. Duhovi svih onih koje sam odbila zbog njega, jedinog i pravog, lebde oko mene noćas kada gledam sve one sretne parove, kada gledam iskre u njihovim očima. Pitam se je li s njima stvarno moglo biti ljepše nego s njim. Postoji li uopće ljepše od onoga što smo imali on i ja? I ako postoji, želim li ja to ustvari? Ne shvatam.. Toliko stvari me interesuje, toliko je pitanja na koja nema odgovora a i ako on postoji, ja ga ne mogu pronaći. Noćas mi samo trebaju nečije ruke oko struka, i ona fraza da će biti bolje. Noćas sam toliko slaba i povjerovala bih. U sve i jednu riječ. Kad bih samo imala nekog. Ali nemam. I noćas se teže nego ikad prije nosim s tim.

09.07.2012.

Bez tebe se srce sledi.

Sad, u ovom trenutku, dok suze klize niz obraze i dok glasno jecam zbog svih njih, hoću samo da kažem da ga volim. Onako jako, najjače što se može voljeti. Volim ga jer uvijek zna izabrati trenutak, i jer je uvijek tu. Volim ga jer je zaslužan za jedan jedini smješak na mom licu noćas. Volim ga jer.. Ma nije bitno zašto. Volim ga. Onako, do granica bezgraničnog. Na samo nama poznat način.

27.06.2012.

Želim samo da znaš da se bojim u noći.

Stvarno. Jako. Kao nikad prije.

21.06.2012.

Ja ću se vratiti.

Znala sam da mi to ne može donijeti ništa dobro, barem sada ne. Ništa sem prve zore koju sam dočekala budna ovo ljeto. Sama. Sem cvrkuta ptica za koje mi nije jasno kog se vraga dižu ovako rano i zašto samo meni ne daju spavati. Jebo te. Prošlo je četiri sata ujutro, a ja sjedim na laminatu sa tastaturom na krilu ispod širom otvorenog prozora i gledam okolo. Bog zna koliko sam se večeras puta preznojila, i koliko puta su odsvirale sve pjesme sa moje playliste koja noćas boli malo više nego inače. Ma koga lažem, boli puno više nego inače. Al' koga briga? Onaj ko je uvijek brinuo, noćas nije ovdje. Dalje je nego što bilo ko od vas može i zamisliti. A ja sam pomalo razočarana, priznajem. Svjesna sam da on ne može baš sve, ali jebo ga dan, mogao je barem reći tri riječi o ovom odlasku. Fali mi, jebem mu mater. Onoliko koliko niko od vas, pa ni ja sama, nismo mislili da je moguće.

18.06.2012.

You had my heart inside of your hand and you played it.

Uvijek sam ih manje voljela zato što u njemu nisu vidjela ono što ja jesam. Ali sam ih ipak voljela. I uvijek ću, bez obzira na to, nazovimo ju, otežavajuću okolnost. Ali nije fer. U životu sam uradila dosta loših stvari, i to uglavnom njima, ali nisam zaslužila takvo ponašanje. Doista. I oprostim na svoju štetu, kad kažu mi onu najstariju na svijetu laž.. Izvini, neće se ponoviti.

12.06.2012.

Komad prošlog vremena.

Trudila sam se. Da ne budem bezobrazna. Da nekoga ne povrijedim. Da njima bude dobro. Da im budem prijateljica. Prava. Ona kojoj se mogu obratiti u svako doba dana ili noći. Ona koja će s njima sjedit do pola noći na ulici, pit i glupirat se. Ona koja će ih neizmjerno voljeti i dat im sve. Apsolutno sve. Dala sam 101% svoje snage. I ne mogu više. Svjesna sam ja grešaka iz prošlosti. Ali, pokušavala sam. Bog mi je svjedok, pokušala sam sve. Pričala sam, slušala kad god je bilo potrebno, smijala se i kad mi nije bilo do smijeha i podržavala sam ono što nikada prije nisam i što inače nikada ne bih. A šta sam dobila zauzvrat? Gomilu udaraca po srcu koji bole, uništavaju. Riječi koje mi jedu utrobu, koje me prate, odzvanjaju u mojoj glavi gdje god da pođem. Ostala su mi sjećanja na one dane kada smo sjedili, ćutali i uživali u tom savršenstvu. Kada smo se raspoznavali, povjeravali i razumijevali pogledima i migovima. A sad, ni pomoću hiljada i hiljada riječi se ne možemo razumjeti. Slušamo jedni druge, i ne shvatamo. Ne želimo, ne možemo shvatiti. A nekad nam ništa nije bilo potrebno. Ništa sem njih, mene. Nas. Uvijek su govorili da mrze njega, jer će on uvijek naći način da me povrijedi. Govorili su da mi nismo taj spoj koji bi mogao uspjeti, jer se nas dvoje nikada nećemo dovoljno razumjeti, bez obzira na ljubav koju osjećamo. Govorili su mi da nekada ljubav jednostavno nije dovoljna. A meni nije ostala ni trunka njihove ogromne ljubavi, ni onoliko koliko je crnog ispod nokta. Ne znam je li žalosno ili smiješno to što su baš oni usuđivali se reći nešto tako. Situacija se okrenula, bojim se. On me sada razumije, puno više nego oni. Zaboga, od svih drugarica, drugova, kuraca, on je jedini bio tu jučer. A bio je težak dan. Pretežak. On me je jedini tješio, govorio da će sve biti dobro. On je brinuo na svoj način, onako iskreno i djetinje i pokušavao me nasmijati. A gdje su oni bili? Oni su tu samo kada treba ismijavati moje greške, mane i vrištati na mene. Ništa drugo ni ne znaju. Bože, kajem se. Kajem se što sam onda izgubila njega zbog njih. Što sam ga zapostavljala i glumila neko ludilo. Što se nisam trudila da mu objasnim stvari koje su ga zanimale, i što sam zbog njih bila hladna prema njemu, u trenucima kada sam mu najviše trebala. Bože, molim te da pošalješ jednu kometu da me ubije. I neka mi on oprosti. Ja sebi nikada neću moći.


Stariji postovi