21.06.2012.

Ja ću se vratiti.

Znala sam da mi to ne može donijeti ništa dobro, barem sada ne. Ništa sem prve zore koju sam dočekala budna ovo ljeto. Sama. Sem cvrkuta ptica za koje mi nije jasno kog se vraga dižu ovako rano i zašto samo meni ne daju spavati. Jebo te. Prošlo je četiri sata ujutro, a ja sjedim na laminatu sa tastaturom na krilu ispod širom otvorenog prozora i gledam okolo. Bog zna koliko sam se večeras puta preznojila, i koliko puta su odsvirale sve pjesme sa moje playliste koja noćas boli malo više nego inače. Ma koga lažem, boli puno više nego inače. Al' koga briga? Onaj ko je uvijek brinuo, noćas nije ovdje. Dalje je nego što bilo ko od vas može i zamisliti. A ja sam pomalo razočarana, priznajem. Svjesna sam da on ne može baš sve, ali jebo ga dan, mogao je barem reći tri riječi o ovom odlasku. Fali mi, jebem mu mater. Onoliko koliko niko od vas, pa ni ja sama, nismo mislili da je moguće.