28.07.2012.

Ukrasti od sreće jednu mrvu bar.

Satima već pokušavam napisati nešto smisleno, nešto što će barem na tren otjerati ovaj osjećaj koji me dugo već prati, ali ne ide mi baš najbolje. Na um mi padnu sve tvoje riječi, i onda sve moje padnu u vodu. Tako je to. Ti imaš tu sposobnost da srušiš sve ono što sa ogromnim naporom jedva uspijem sagraditi. U samo jednom trenu uspiješ srušiti sve zidove koje sam digla oko sebe, i izbrisati sve granice koje sam postavila davno, puno prije no što si ti i došao u moj život. Nikada nisam bila u tripu da se cijeli svijet vrti oko mene, ali lijepo je čuti da sam upravo ja veliki dio tvog svijeta. Lijepo, ali i nevjerovatno. Skoro po nemoguće. I zbunjuje me... Sve ovo me mnogo zbunjuje. Ova situacija, naše prepirke, ponos i inati. Zbunjuješ me ti, i što je najjače od svega, mislim da nisi svjestan šta si uspio uzrokovati u nutrini. Mislim da uopće, ma ni sekunde, nisi svjestan koliko loše utiču sve tvoje toplo-hladno igrice na mene i na moju psihu. Čovječe, ja se najiskrenije nadam da nisi svjestan toga, jer nisam sigurna kako bih podnijela činjenicu da sve ovo radiš svjesno i smišljeno. Mislim da bi me to dokrajčilo. A znaš, najviše od svega me boli što sam ja poslije svega sposobna vjerovati u svaku tvoju riječ. Još uvijek ti vjerujem da ćemo ići skupa na koncert, da ćemo ići na utakmicu našeg kluba. Još uvijek vjerujem da ćeš me jednog dana odvesti u moj grad iz snova, onako kako si jednom obećao. Davno, ali jesi obećao. A ti si povrijedio moja osjećanja bezbroj puta do sad, pogazio si riječi i slomio obećanja, i učinio si me emotivno zakržljalom. Učinio si me emotivno zakržljalom za sve ljude na svijetu. Osim za sebe. Tebi sam još uvijek spremna dati sve tvoje. S tobom sam još uvijek spremna provesti cijeli svoj život. Skrasiti se u tvoj zagrljaj, roditi ti petero djece i živjeti s tobom sretno do kraja života. Ali sudbina je kurva, da prostiš na izrazu. Ona isprepliće te svoje konce onako kako je njenom klincu ćejf, na neki potpuno svoj način, bez da nas pita šta mi želimo. Barem mene ne pita šta ja želim. A htjela bih. Da si tu. Da se ne inatiš. Da se ne svađamo. Da ti ne smeta svaki moj pokret. Da mi kažeš da ćeš uvijek biti tu. I da me ne zajebeš, po prvi put. Htjela bih da me voliš, najviše na svijetu. Da mi šapućeš na uho ona patetična sranja. Da otjeraš ovu tugu i da mi zabraniš suze. Da mi pogađaš sne i ispunjavaš ih. Ujutro kada se probudim, prvo bih thjela ugledati tvoje lice, pa tek onda sve ostalo. Osjetiti tvoj dah. Predosjetiti svaku tvoju riječ. Htjela bih da si tu. Da te imam uz sebe 24 sata dnevno, 7 dana u sedmici. Samo da si tu.. Ali te nema. I nikada te neće biti. K'o da je nekoga briga šta ja želim i šta meni treba.