29.11.2012.

Zaboravi ako možeš.

I tako ja sinoć negdje iza ponoći poprilično iznervirana pođem u krevet, i kontam kako bi mi, da je sad mart 2011. godine, u tom trenutku zvonio telefon, i kako bi se već smijala njemu koji je ljut i koji psuje sve. Smijala bih se jer psuje tiho i polako i jer nema ništa simpatičnije od njegovog glasa u tim situacijama. Govorim onda sama sebi: "Debilu jedan, nit je mart 2011. nit će te on zvati nit je iznerviran nit psuje. Bolje ti je da ideš spavati, jer tim besmislicama i jest mjesto tamo... U snu." Zatvorim oči u tom trenutku, kad...

Zvoni.

Otvaram oči i ne vjerujem. Al' zvoni fakat, nisam poludjela. Gledam u onaj telefon i kontam kako se neko može zajebavati sa mnom tako kasno. Ali opet, nisam slijepa. To je broj njegove sestre, znam ga, nema veze što sam ga obrisala onu noć kada mi je rekao da sam kriva za sve i da ne treba da plačem kad sam dobila ono što sam htjela. Tu noć sam iz telefona obrisala i broj njegove sestre, i mame, i svih njegovih drugova, i njegova dva kućna, i onaj treći kućni i njegov broj. I od svih tih brojeva, njegov sam nekad poslije vratila u imenik. A ovaj, broj od njegove sestre je igrom nekih glupavih okolnosti, ostao zabilježen u mom mozgu, ali nije to bitno sad.

Moje "Halo?" je bilo izgovoreno u nekakvom šoku i blagoj nevjerici. Sa druge strane tišina. To su znate one tišine koje traju 3-4 sekunde ali se vama učini da traju isto toliko, ali vijekova. I onda kreće. Bujica psovki iz njegovih usta, izgovorenih na onaj način, ja se smijem i ono njegovo "Nije uopšte smiješno." Odgovaram mu na pitanje koje je postavio prije nego što je počeo psovati, onako normalnim glasom jer ja ipak živim sama i na veliku sreću ne moram misliti hoću li probuditi nekoga kojim slučajem. Onda ono njegovo "Ne moraš se derati, ali hvala u svakom slučaju." Ja jedva nekako od smijeha izgovaram pozdrav za laku noć. On je opet čekao da ja prva spustim slušalicu. Jebiga, neke stvari se ipak ne mijenjaju bez obzira na svo vrijeme koje prolazi.

I ne, nije bio san. :)