02.12.2012.

Ma ne plačem, a znaš da mi nije lako. Ko je lud da se odrekne tek tako tih očiju?

Jebene promjene plana u posljednjoj minuti.

Drugi klub, drugo društvo, druga muzika. Ipak narodnjaci, ipak samo njih tri i ja. I jedan on preko puta mene, u novom zelenom džemperu. I cijelo njegovo društvo koje me gleda dok ja plešem i zezam se sa svojim curama koje mi ne daju da pijem da ne bih napravila kakve gluposti i tako pokvarila cijelu noć i cijeli moj performans. Uvijek ću ja pred njim glumiti ledenu kraljicu. Uvijek ću se pretvarati da mi ne smeta sve ovo što radi sebi i da mi je svejedno. Nekad i sama sebe uvjerim u to, a onda dođem kući i plačem jer ja... Ja ne mogu gledati to. Kako on uništava sebe. I znam da ću na kraju svoje obećanje ipak održati i da ću dati sve od sebe da se ne dokrajči. Ako je cijena koju ću platiti za to njegova ljutnja, platiću je. Makar ona bila do kraja života. Svoj život ne mora uništit, nema veze što moj jest.