23.12.2012.

Te noći...

Jednom, kad mene ne bude, slobodno mu možete reći da je uništio moj život. Da, recite mu. Recite mu da sam se uvijek nadala da me ne laže i da mu je stalo. Da sam uvijek vjerovala u njega i njegove riječi, pa i onda kada niko drugi nije. Recite mu da sam zbog njega izgubila prijatelje, ali da se ne kajem zbog toga. Jer on je bio bitniji od svih. I recite mu to, slobodno. Recite mu da sam često noću plakala jer mi je trebalo da me zagrli, a njega nije bilo. Recite mu da ja nisam bila ljubomorna zato što nisam njemu vjerovala, nego zato što sam se plašila da nisam dovoljno dobra i da će naići neko ko to jest. Da će naići neko ko će izgledati bolje, ko će brže rješavati probleme i sanjati snove sličnije njegovim. Recite mu da sam znala da nismo isti. Ali da mi to nikada nije bilo bitno jer sam oduvijek vjerovala da se suprotnosti privlače. Recite mu da je svojim nejavljanjem kada mi je bio najpotrebniji, neispunjenim obećanjima i osobnosti kakvu je bilo teško podnijeti možda jeste uništio život. Ali recite mu da se nisam ljutila i da se ne ljutim zbog toga. Recite mu da mi nikada nije bilo bitno jer sam njega ipak voljela više od sebe same. Recite mu da je sve što sam ikada željela bilo probuditi se na Božićno jutro na njegovom ramenu, ispod jelke koja svijetli. Gledati ga dok spava, ljubiti ga nježno i polako i tiho mu šaputati da ga volim... Recite mu, molim vas, da sam htjela biti najbolja za njega, ali da mi to nikad nije uspjelo. I da mi je on uništio mladost.