13.03.2013.

Ginemo oboje da jedno drugo zgazimo.

On mi je rekao da sam bezdušna.
Da sam tvrdoglava i bezobrazna.
I da se igram s njim.

Kaže da ne razumije zašto je to tako.

Ne razumije jer mu nisam pričala o tebi... Još uvijek ne. Nisam imala snage, ni prilike. Općenito rijetko pričam o tebi. Rijetko te spomenem. Samo kad moram. Ili kad pitaju. A rijetko pitaju. Ljudi valjda misle da je prošlo previše vremena. Da sam te preboljela, da sam odbolovala. Sahranila te u srcu i u mislima, i da sam krenula dalje. Donekle i jesam, samo što isplivaš ovako ponekad. U obliku čežnje ili straha. Uglavnom nenajavljen, uglavnom u pogrešno vrijeme. Činiš me nemoćnom, oduzimaš mi snagu, po ko zna koji put. I kada si daleko, sve konce držiš u svojim rukama. Ja ne mogu... Opustiti se, prepustiti se. Ne mogu povjerovati u njegova obećanja kada se sjetim koliko ih ti nisi ispunio. Ne mogu planirati budućnost s nekim, kada sam s tobom sve isplanirala. Rekla sam to jednom, i sada ponavljam: Ti si kriv. Ti si me učinio emocionalno hendikepiranim za sve ljude na svijetu. Osim za tebe. Nije li to presebično sa tvoje strane? Jebi se.