19.09.2013.

Ova je žena samo tebe imala.

Danas sam sjedila na terasi sa drugaricom. Pile smo hladnu kolu, jele grožđe i neki keks. Prepričavala mi je neke događaje s fakulteta, pričale smo o nekim zajedničkim poznanicima, prisjećale smo se nekih naših trenutaka, divnih dana i još ljepših noći koje smo provele zajedno. Kikotale smo se. Pjevušila sam neku našu staru pjesmu, koju smo furale prije 5-6 godina, kada me je iznenadila pitanjem o njemu. Sve u stomaku mi se okrenulo, nisam to očekivala. Barem ne od nje. Znam je toliko godina, jedno vrijeme smo nazivale jedna drugu najboljim drugaricama dok nismo shvatile da je za najbolje drugarice potrebno puno više od sati i sati provedenih tračajući i pričajući nekakve gluposti. Nikada nismo jedna prema drugoj pokazivale razumijevanje, i zato me njeno pitanje tako iznenadilo. Znala je za njega od samog početka, nerijetko sam joj pričala o nama i o odnosu koji imamo. I danas sam joj, u najkraćim crtama, opisala poslednje događaje između nas dvoje. Kaže da nije iznenađena. Kaže da smo nas dvoje takvi, cijeli život u nekakvom konfliktu, u nekakvoj svađi koja nikad nema smisla. Ali, kaže, da vjeruje da će se jednog dana napiti na našem vjenčanju i da će plesati na stolu. Nasmijala sam se toj njenoj izjavi i rekla joj da je uvijek bila duhovita, na šta je rekla da to nije bila šala nego činjenica. Ali ona ne razumije. I ja sam vjerovala da će naša priča imati happy end. Sve do jednom. Kada dam shvatila da je između nas svo povjerenje davno nestalo. Da mi više nemamo o čemu, nemamo kada pričati. Pomirila sam se s tim ja davno, da je nit. koja nas je vezala, iz ovog ili onog razloga, jednostavno pokidana, da više ne postoji. I uredu mi je to. Fali mi malo. Onako, dovoljno. Koliko je normalno da mi fali prijatelj, drug, neko koga sam voljela najiskrenije i najčistije. Fali mi kad se nešto bitno desi, da podijelim to s njim. Ali ga nema. I ja sam se počela navikavati na činjenicu da ga možda nikad više neće biti sa mnom.