23.11.2013.

Let her go.

Nemoj, srećo. Pusti sad. Ne pokušavaj da me vratiš, jer ja se vratiti neću. Kad bih se vratila, ne bi sebi oprostila. Nisam više toliko blesava da stavljam ruku uporno u ono žarište što je kožu spalilo. Imao si četiri godine, mili. Četiri godine si imao da budeš dobar prema meni, da budeš uz mene, da mi pričaš i da me voliš. A ti si svaki lijep trenutak upropaštavao, svaku lijepu riječ si rušio novom, ružnom, úžasnom i šta si očekivao? Da ću čekati zauvijek? Da ću zauvijek stajati na jednom mjestu, zbog tebe? Da će mi život proći mučeći samu sebe tobom? E pa neće. Dosta vremena mi je trebalo da se izvučem iz haosa u koji si me ti uvukao. Trebale su mi godine da kažem sama sebi da mogu bez tebe, da pokažem tebi da mogu bez tebe. I nemoj, nemoj sad da se praviš pametan. Jesam, promijenila sam se. Na gore ili na bolje, nije na tebi da odlučuješ poslije svega. Ako ništa drugo nisam zaslužila, zaslužila sam da me pustiš da odem. Ovo više nema smisla. Ti više nisi ti, ja više nisam ja. Nismo mi više djeca. Cijeli je život preda mnom, a ja ga ne planiram provesti misleći o tebi, kako ćeš ti reagovati na svaki moj postupak, hoćeš li biti tu, hoćeš li otići. Ja s tobom nikad nisam bila sigurna. Uvijek sam hodala po tankoj žici. Sad me pusti. Udahni mi krila i pusti me da odletim, jer ja više ne mogu provesti ni sekundu ovako. Imam sve od života što sam tražila i koliko god da sam te voljela, a voljela sam te više nego sebe samu, ne mogu ti dopustiti da mi pokvariš ovo. Krenulo je. Konačno je krenulo. Pomakla sam se sa onog mjesta na kom sam čekala Godoa za kog sam znala da neće doći, ali sam bila glupa. Valjda je tako trebalo biti. Ne znam. Nije ni bitno. Sada sam počela da razmišljam svojom, a ne tvojom glavom i bolje mi je. Oko sebe imam jednu divnu grupu ljudi koja je sve vrijeme bila tu, ali im nisam posvećivala dovoljno svog vremena jer su mi prioriteti bili drukčiji, ali sad, otkako provodim ovoliko vremena s njima, sretna sam jer ih imam. Drago mi je što se nisam vodila onim praznim čaršijskim pričama, nego sam pustila da ih sama upoznam i uvjerim se koliko su divni zapravo. Njih četiri i još njih petorica čine mi dane i noći ljepšim. Čine da se smijem, poslije toliko vremena, da plačem od smijeha. Otjerali su sve tmurne oblake prošlosti iznad moje glave i naučili me da uživam u prelijepoj, sunčanoj sadašnjosti.
Imam njega, koji nije moj, koji se pojavio odjednom pored mene, sa kojim odjednom mogu pričati i smijati mu se. Imam njega koji najljepše grli, koji kaže da će sve biti uredu, da ne trebam plakati. On je tako ja u muškom obliku. Njegov stav, razmišljanja, muzika koju sluša, životna priča. On mi je najbolje pokazao kako ljudi znaju biti okrutni i pričati o nečemu što u biti ne znaju, nego eto, samo tako. On mi je zabranjen, itekako mi je zabranjen, ali uživam u svakom njegovom osmijehu, dodiru, poljupcu, u svakom zagrljaju. Nisam zaljubljena, znam da ga nikad neću moći imati i ne pomišljam na to, samo mi prija njegovo društvo.
Imam svoju Nju. Najbolju prijateljicu, koja je ustala uz mene kroz sve što se dešavalo posljednje četiri godine. Imam Nju, koja je ostala uz mene kad niko drugi nije htio. Imam Nju koja me ni u jednom trenutku nije pustila da odem, koja je vjerovala u mene, u nas. I mislim da nije svjesna koliko je volim i koliko sam zahvalna Bogu na Njoj, jer kad se osvrnem oko sebe, jedina je koja je ostala. I borila se sa mnom, borila se za mene. To je sve što sam trebala, sve što sam željela. Ne samo od tebe, ne samo od Nje. Nego od svih. A samo to nisam dobila. I zato, pusti me sad da idem i da živim svoj život. A ti živi svoj. Bez mene.

nije zbogom teška riječ.