26.11.2013.

Zatvori prozor, noćas će padati. A ti, ti bi da me poljubiš i da nazdraviš za sve ove godine što su te promijenile.

Jutarnja kafa i cigara. Draga debela dukserica, skripta na stolu, pripremanje za obaveze koje me čekaju poslije. Odgrnuta zavjesa, bjelina, poruke koje mame osmijeh na lice. Melodija drage pjesme, melodija jedne davne uspomene. Ne izlazi mi se vani. Ljepše je gledati ovako... Kako pada. I bježati... Daleko, daleko, daleko.
                                   
Drago mi je što pada. Uvijek u meni probudi dijete. I što je najljepše, ne samo u meni. Nego i u svima drugima. Već nas vidim danas kako smrznutih noseva trčkaramo po parku, bacamo snijeg jedni po drugima i vrištimo. Već vidim one naše male, sitne zimske čarolije i radujem im se. Ali me isto toliko i boli... Jer sve ono što me je podsjećalo na snijeg, više nije tu. I Bog mi je svjedok, jučer kad je mama ušla i rekla mi da pada, odmah sam pomislila na jednu nju koja se sada negdje daleko tamo raduje svakoj pahulji i ne pomjera pogled sa prozora. Fališ mi, bona. Samo mi ti fališ da mogu reći: Eto, sada imam sve što mi treba.