11.06.2012.

"K'o da nemam vazduha, nešto me steže, baš tu, u grudima. I nekada mi ne prija ni muzika! I onda samo ćutim, a nekog bih zvao, da kažem da sam loše, da sam psihički pao. Al' ostavim telefon opet solo na krovu, jer što bi zvao ljude koji mene ne zovu? A bili su mi dragi, bili su mi najbliži, koliko sam ih voleo ne možeš ni da zamisliš."

05.06.2012.

Plašila me slutnja neka.

Tek sada mi je postao jasan onaj odvratni osjećaj koji me je pratio tokom cijelog vikenda. Nešto će se desiti, znala sam. Loše. Mnogo loše. Sjećam se, jednom prije šest godina, sjedili smo iza kuće, svi mi. Moj brat je tada bio u velikim problemima, što svojom što tuđom krivicom. Mama je tada rekla da je ponosna na mene, jer se borim za sebe, i da zna da ih ja nikada neću iznevjeriti kao što je on. Prvi put za svog života, učinilo mi se da su svi oni zaista ponosni na mene, i nekako, bila sam sretna. Nikada poslije toga mama me nije pogledala kao taj način. Nikada kao tada nisam bila voljena. Valjda jer su svi izgubili razlog da budu ponosni na mene. Valjda jer sam ih iznevjerila, sve. Ponajviše sam iznevjerila sebe. Umorna sam.. Tako sam umorna, od svega. Od suza, sekiracije, povređivanja drugih ljudi. Umorna sam od sebe.. Žao mi je. Žao mi je što ja nikada nisam bila kćerka koju su oni željeli i koju su, na kraju, i zaslužili. Žao mi je što sam ja mali buntovnik bez razloga, što se ponašam tako kako se ponašam i što ne znam bolje ni drukčije.. Svi pokušaji drukčije mene su padali u vodu. Žao mi je što nikada nisam bila savršena, što ne znam to biti. Žao mi je što ja ovdje nisam sretna, u ovom prokletom mjestu sa ovim prokletim ljudima. Žao mi je što je moje drugo ime Razočarenje.

03.06.2012.

"Da ću uvek biti sam, da kad pijem dobar sam, da ću ti veran biti, da ništa neću kriti, laže znaj. Zato nemoj, molim te, da me gledaš kao pre, još sam onaj isti, za tebe najgori."

02.06.2012.

Bit' će još ljubavi za dva stara ratna druga.

On je sinoć, po ko zna koji put, učinio da se zaljubim u njega. U osobu koja je (p)ostao. Najveći dječak među muškarcima i najveći muškarac među dječacima. Neko ko će uvijek pronaći put do mene. Neko na koga ću uvijek biti slaba, nebitno koliko vremena da prođe. Neko ko brine. Ali iskreno brine. I psuje, i nasmijava me, i glupira se. Neko moj. Najposebniji.

01.06.2012.

Da ti kažem 'oprosti', to tako jadno zvuči sad kao i ona priča da sam bio klinac, da sam bio premlad.

Ono kada ležiš kasno navečer/rano ujutro, gledaš u plafon, i na pamet ti pada hiljadu i jedna situacija, hiljadu i jedan problem, greške, gluposti. Pa plačeš i kaješ se, zbog svega što si uradila, zbog svih koje si otjerala i zbog čega sve ne. Mrziš sebe, jer znaš da si mogla bolje. Puno, puno bolje. I boli te, razara te činjenica da si negdje usput izgubila sebe, i da dugo već ne znaš ko si. Ja ne znam. I sve mi je tako teško. Preteško. Gledam se u ogledalu, i mislim u sebi jebote, na šta ovo ličim.. Sigurno ne na onu mene koju sam zaista voljela. Nema osmijeha, nema sjaja u očima. Samo upali obrazi i podočnjaci.. Slušam stari rock i žalim. Žalim za svim što je prošlo i što se nikada više neće vratiti, za onim što nikada neću dočekati. Za vremenom koje sam protraćila. Žalim za samom sobom. Jer si falim. Stvarno si falim, jer ono, nema me više jebote. Nestala sam u svemu ovome, izgubila sam se, i mrzim se zbog toga. Što sam dopustila da se pretvorim u ovo. Da sva ova praznina napravi čudovište od mene. I umjesto da se sad bavim nečim pametnim, ja sjedim ovdje i serem, po ko zna koji put o istim stvarima. Ali ne mogu više. Nemam snage nizašta. Iscrpljena sam. Mislila sam da će me dani koje sam provela kući odmoriti, ali jok. Samo sam blijeđa i nesretnija.. Ponekad se gadim samoj sebi. A danas je jedan od tih dana.

29.05.2012.

Ti nisi više ti, a ja ne mogu da te ne volim.

Ja mrzim ovo. Mrzim što on ima svu moć u svojim rukama, i što tačno zna kako će ju iskoristiti, i kako ću ponovo pasti. Mrzim igru 'toplo-hladno' što ju igra sa mnom. Mrzim što se svaki put vrati kada pomislim da je kraj, i razoruža me u potpunosti. Mrzim što mu vjerujem, više nego ikada ikome, i što sam mu opet spremna dati sve, samo za osjećaj njegove blizine. Mrzim što mi njegove riječi znače tako mnogo. Mrzim nadu.. prokletu nadu, koja nikako da umre u ovom ludom srcu, iako glava zna, dobro zna, da ja i on nikada više nećemo moći biti skupa, jer smo on i ja na samom početku osuđeni na propast. Mrzim što me, bez obzira na to koliko je vremena prošlo, svaki put nešto presječe u grudima kada kasno navečer čujem da mi zvoni telefon, i što svaki put kada mi neko kaže da moramo pričati prvo na šta pomislim je da se njemu nije nešto desilo. Mrzim to što još uvijek ne mogu podnijeti naš susret, što mi koljena i dalje klecaju i što izgubim tlo pod nogama, kao da sam vidjela duha. Mrzim jer ga oni još uvijek nazivaju mojim, iako znaju koliko to boli. Mrzim ih što diraju u uspomenu na njega, svim onim pjesmama, personalima, statusima na FBu i čime sve ne. Boli me to. Mrzim što nikome ne mogu pričati o ovome.. Mrzim što je svima smiješno to što ja ne mogu krenuti dalje. Mrzim što bi i meni bilo smiješno, da nije žalosno. Mrzim što mi toliko znače neke sitnice, što me povređuju na prvi pogled banalne stvari. Glupe i djetinjaste. Mrzim što pišem sad ovdje šta sve mrzim, umjesto da idem u krevet. Ali mrzim to što znam da ću ga opet sanjati, i da će me opet boljeti. Mrzim što svaki put boli. A najviše od svega mrzim što ga još uvijek volim. Što nikad nije prestalo, i što znam da nikad neće prestati.

25.05.2012.

Ja misliću na ljubav koje nikad nisam bio dostojan.

Ovih dana smo svi nekako uzbuđeni. Kuju se veliki planovi, izgovaraju velike riječi, a meni u isto vrijeme i toplo tu oko srca, a i tužna sam. Lijepo mi jer eto, konačno, barem na kratko, iako sam svjesna činjenice da će to proći čim se završi sva ova trka-frka, imam onu pravu porodicu o kakvoj sam uvijek maštala. Ono porodično sijelo, i osjećaj blizine i nekakva ispunjenost. Ali opet, i tužna sam u isto vrijeme, kada gledam sve oko sebe. Svi su se makli sa svojim životima. On za koji dan postaje oženjen čovjek, ona majka, on se seli u Zagreb, on gradi kuću, oni grade kuću. Svi smo odrasli zajedno, ali su se svi oni pomakli nekud sa svojim životima, svi su pronašli svoju sreću, samo sam ja ostala na jednom mjestu i čekam nešto, još uvijek nesvjesna šta to. Davno sam trebala biti u krevetu, a ja sjedim ovdje, umotana u deku, sa šoljom kamilice ispred sebe slušam Gibonnija i zamišljam njegove ruke oko svog struka. Zamišljam našu djecu kako se igraju i kontam ono, jebo te, pa ja sam njemu bila spremna dati sve. I ono, samo s njim sam se mogla zamisliti za deset, petnaest godina, u trošnoj kućici, kako svi skupa ručamo i smijemo se. Sjetih se maloprije onog jednog razgovora, kada smo, ni sama ne znam kako, došli na temu 'djeca' i kada je rekao da sam ga razočarala rekavši da ja ne želim imati više od dvoje djece, i da ćemo ih mi jednog dana imati petero, te da će svih pet biti najvoljenija djeca na svijetu. Rekao je da ćemo ih voljeti onako kako nas nikada nisu, i da ćemo im pružiti sve što je nama bilo uskraćeno. Sad mi je smiješno to, kad vidim da nas dvoje nismo znali pružiti jedno drugome dovoljno ljubavi da opstanemo. A imali smo je, i više nego dovoljno, samo je, eto nismo znali iskoristiti. Jebiga, bili smo mladi da bismo praštali, valjda.

22.05.2012.

A njoj ću uvijek biti zahvalna jer sa mog lica briše suze za koje drugi i ne znaju da teku. Pile moje, pače moje malo.. lavče moje. ♥

18.05.2012.

‎"Očito smo jedno za drugo mislili krive stvari: ti za mene da me ne možeš povrijediti, a ja za tebe da me nikad nećeš povrijediti."

17.05.2012.

Zar bi mogla ti drugog voljeti?

Ja želim da prebolim. Ali ne i da zaboravim. Ponekad se plašim zaborava. Plašim se da ću se probuditi jednom i da se neću moći sjetiti boje njegovog glasa. Ili izrala lica koji je imao kada je pričao o nekim nebitnim stvarima a ja mu govorila da je glupko. Možda se neću sjećati jedne majske zore i snenog pogleda te blagog poluosmijeha. Ni svih pogleda i osmijeha poslije. Trenuci, jedan za drugim, izmjenjuju se pred mojim očima sad. Krevet sobe na kraju jednog hotela na hrvatskom primorju i ono njegovo priznanje da ju voli, i blaga mučnina u mom želucu. Plašim se da se da se jednog dana neću moći sjetiti tog dana i noći poslije. Smijala sam se tako glasno da sam samu sebe umalo prevarila da sam dobro. Onda sam se sklupčala na kraju hodnika i gledala u daljinu.. Sama. Od svih drugih, mojih prijatelja, klinaca palaca, samo je on primijetio da me nema. On, koji me nije ni znao kako treba, koji je jedva znao kako se zovem. Pitao je šta je bilo, a ja sam rekla da sam dobro i da ide spavati. Pijana budala.. Nisam sigurna pamti li tu noć. Nikada ju poslije nismo spomenuli. Kao ni mnogo druge stvari, kao što je jedan čudni zagrljaj ili prepiranje ispred škole zbog gluposti ili ono kada su nas dvi zezali ili sva glupiranja bez kojih bismo mogli opstati. Tu smo griješili. Previše smo ćutali. I on i ja. Tako smo pleli mrežu iz koje se bilo teško izvući. Nama se to činilo nemogućim. A nije bilo. Mi se samo nismo trudili. Mislili smo da će se desiti ono što mora biti, ni ne pomišljajući na to da smo krojači sopstvene sudbine. Predali smo se bez borbe i to je ono što me boli. Pustili smo vremenu da nas otuđi jedno od drugoga i ko smo sada? Poznanici. Obični poznanici, koji jedva da se nasmiješe jedno drugome u prolazu. Kao da nismo dijelili dobro i zlo, tugu i radost, zdravlje i bolest, skoro pa dvije godine. Kao da nisam znala na šta misli u kom trenutku, kako su raspoređene košulje u njegovom ormaru, kada je koju kupio i da je u dva mjeseca promijenio tri najdraže čokolade. Kao da nije pogađao koju pjesmu slušam, kao da nije znao ime svakog mede u mojoj sobi.. Zar smo on i ja, koji smo proklinjali sva pernata stvorenja i igrali glupe igre i gledali utakmice, spali na glupe razgovore od rođendana do rođendana, od praznika do praznika? Onako, reda radi, da poželimo jedno drugome sreću, iako smo svjesni da nikada više nećemo biti sretni onako kao što smo skupa bili. Patetična sam ovih dana. Okrivit ću kapljice kiše i one pjesme za to, i nasmijati se, kao i uvijek. Tako je to kod mene. Osmijeh je na licu, a u srcu je bol. Uvijek. Ja se plašim večerašnje sebe. Plašim se suza koje bi mogle pasti. Plašim se pokazivanja slabosti. Oni misle da sam ja jaka. A slaba sam. Slabija nego ikad prije.

16.05.2012.

I dok pleše sama s kišom.

On nije otišao. Ja sam ga otjerala. Svjesna sam toga. I više nego svjesna. Njemu nije bilo lako sa mnom. Ja sam se glupirala kada njemu nije bilo do šale. I zezala sam ga, a nisam prihvatala šalu na svoj račun. Krivila sam ga zbog njegovog muškog ponosa, a ja? Šta je bilo s mojim ponosom? Ja sam svoj ponos ostavila netaknutim glumatajući ravnodušnost. I eto šta sam dobila. Nemam više njega. A bio je tako prokleto bitan. A ja mu to nikada nisam priznala. Žao mi je. Žao mi je što sam često lupala gluposti i govorila ono što nisam trebala, dok sam prelazila preko onog bitnog i ćutala. Žao mi je što sam ga zapostavljala kada sam mu najviše trebala, zbog drugih, koji to nikada nisu znali cijeniti. Ma nisu ni pokušavali. Žao mi je što nisam bila dovoljno dobra, što ga nisam znala čuvati.. Nikom ne pričam o tome. Ne mogu. Ne znam. Oči se cakle na sam spomen njegovog imena, onog u koje se nekom čudnom alhemijom skupilo sve ono što volim, želim, sanjam, za šta živim, dišem, za čim čeznem. I sada se cakle.. Suze naviru. Stojim na ruševinama jednog prije svega velikog prijateljstva, a onda i ljubavi, koju je vrijeme trebalo uveličati, a ne srozati do samoga dna. Ja sam u njemu imala sve. Najboljeg prijatelja, prije svega. Brata, ljubavnika. Sve. Otkinut je jedan dio mene, to je sigurno. Fali mi.. danas možda i više nego prije. Trebao je biti naš dan, jebo te. Toliko dana je trebalo biti naše. Čitav život je trebao biti ispred nas. Toliko planova, želja koje neće biti ispunjene. Prokleto vrijeme, proklete riječi, prokleti ponos. Sve nas je razdvojilo.


Noviji postovi |