beats by dre cheap

Ja tražim nekog da voli čak i moje nedostatke, da posle tebe pokupi ostatke.

Meni je svaki januar u životu bio tužan. Ne sjećam se nijednog lijepog. Sav je nekakav čudan, satkan od starih snova, lijepih uspomena, usnulih pogleda, velikih i tužnih riječi. Sav mi je satkan od nedostajanja. Decembar je bio pretežak. Teško breme. Teške odluke, a važne i poprilično osjetljive, ako ih mogu tako nazvati. Teška suočavanja sa istinom, pokušaji mirenja sa svim tim. I jedina sreća koju sam pronašla: tri para plavih okica na svijetu najljepših, osmijesi na njihovim licima kada vide da sam ušla u sobu i kada mi onako nježnim glasićem ona kaže: "Nina, ajmo se iglat." na šta se njena starija seka usprotivi: "Ne može ona s tobom, pusti je, ne budi dosadna, mi ćemo se igrati SIMSa na kompjuteru, a ti nemoj da bi došla za nama." i na kraju se on, najmlađi i najslađi nasmije ili zaplače, kako kad, pa ga izvadim iz krevetića i pričam mu, tepam, pjevušim ma koliko god ružno to zvučalo. I poredam ih sve troje, pričam im, mazim ih i pazim i ne dam da se svađaju. Neću da se svađaju. Hoću da odrastu skupa, kao što smo nas šestero. Ona je šefica, najstarija i nekad se naljuti kad nešto nije po njenom, al' nema mi ništa draže nego kad sjedim s tetkom i pijem kafu a ona dotrči, sjede mi u krilo i na pitanje "Koga voliš najviše?" prstićem pokaže na mene. Kažu da liči na mene kad sam bila mala i da su joj neke crte karaktera skoro identično onim mojim. Tetka me je neki dan nazvala i poslije one uobičajene priče, razmijenjivanja novosti i dogovaranja, sva u čudu mi ispriča identičnu situaciju čiji sam nekad prije 10ak godina bila ja glavni akter, ali ovaj put u njenom izvođenju. I dobila je veliku čokoladu za to! Njih troje su mi vratili ljubav prema djeci, koju sam bila potisnula u sebi. I učinili su da opet poželim raditi ono što sam čini mi se oduvijek željela. I ovaj prvi dan januara mi je nekako bio težak i naporan, koliko god je noć bila lijepa, dan mi je nekakav užasan i u jednom trenutku sam poželjela glavu zariti u jastuk i vrištati dok ne izgubim glas i ne ostanem bez daha, bez snage. Mama je pričala s njom na telefon i plakala. Ponovo. A u meni su se samo čvorovi vezali i toliko je boljelo, toliko boli... Danas prvi put nisam smogla snage da preuzmem od mame tu telefonsku slušalicu, nego sam na pola njihovog razgovora samo istrčala iz sobe i na pločicama kupatila sjedila i plakala. Danas prvi put otkako se sve ovo dešava nisam zatražila da čujem samo glas jednog od njih troje iako znam da bi me vratili iz mrtvih. Ne znam zašto sam to uradila, odnosno zašto to nisam uradila. Ali nije ni bitno više. Mama mi je, kad sam se vratila u sobu rekla kako je vrijeme da nešto počnem jesti i da odspavam duže od 4 sati, a ja evo još uvijek sjedim sa više od pola pilećeg sendviča na stolu i umjesto da spavam pišem ovo, šta god da jest. Pričale smo i o željama za ovu godinu i nekim sitnim ciljevima. To jest, ona je pričala šta bih otprilike sve trebala uraditi u ovoj 2014. i slijegala sam ramenima. Svejedno mi. Nisam joj rekla da mi je jedini cilj i jedina želja u ovoj godini da svim dječacima ispričam jednu priču o tome kakav muž i otac nikada ne trebaju biti. I eto, pored toga, da bacim ova govna od cigareta, da mi ne budu više one najbolji prijatelj kad sam nervozna, tužna i sjebana.

***

Da sam ti odgovorila na poruku, napisala bih ti da mi je dosadno, da nisam pijana i da mi se ide kući, da bacim sa sebe onu haljinicu, skinem odvratnu šminku i sjedem k'o čovjek i upalim neki od glupih novogodišnjih programa i ako treba pregledam i one novogodišnje epizode Vize za budućnost po Bog dragi zna koji put. S tobom. Ali ti ne bi došao. I zato ti nisam odgovorila na poruku. Ti misliš da je meni bilo super, ja nisam iznevjerena i sve super.


***

Prošle su dvije godine, a kao da je jučer bilo. Onu noć, kada si uzeo moje lice svojim rukama, pogledao me i rekao mi: "Ja tebe volim najviše na svijetu. Nema te sile koja će te izbaciti odavdje." i pokazao svoje srce, nikada neću zaboraviti. Zato što sam tu noć čula najveću i možda i najbolniju laž u mom životu. Da sam tu Novu godinu odlučila ostati kod kuće kako sam i planirala jer su moji prvobitni planovi propali, vjerovala bih ljudima i dan danas. Ne kažem da bih bila bolja osoba, ali bih vjerovala ljudima. Puno više nego što im vjerujem danas. I možda bih nekad dopustila sebi da volim ponovo. A ovako, kako voljeti kad sve što imaš to su porazi?

behind these hazel eyes
http://ophelia.blogger.ba
02/01/2014 00:24